U sunčano, gotovo proljetno nedjeljno popodne, prije izložbe vina u Noelu ručali smo u Agavi, uvjerljivo najboljem restoranu u Tkalčičevoj ulici. Agavu vode daroviti i tehnički besprijekorni chef Belizar Miloš i iznimno kompetentni sommelier Darko Lugarić.
Gospoda Lugarić i Miloš s godinama su Agavu definirali kao plemeniti nacionalni restoran, s elaboriranim verzijama pašticade i grilane hobotnice, da bi se unatrag par godina vratili u ozbiljnu gastronomiju, njihovo prirodno okruženje.
Pa tako Agava danas ima dvostruki meni, gastronomski i tradicionalni. Nedjeljni smo ručak započeli daskicom domaćeg suhog mesa i sira, koja je bila perfektno kompetentno sastavljena do zadnjih detalja, poput skute s bučinim uljem i tostiranim bučinim sjemenkama. Kobasica od crne slavonske svinje bila je jako dobra.
Zatim smo se prebacili na gastro meni, s kojeg smo naručili crne tortelone s lososom i botargom, na podlozi od granny smith jabuka sotiranih na sambuci.
Ovo kiselo-masno-aromatično jelo bilo je toliko dobro da nestalo s tanjura za pet do šest minuta. File divljeg brancina s komadićima žestoke svinjske kobasice također je bio izvrstan (premda riblja koža nije bila hrskava) dok je focaccia s ružmarinom i vrlo krupnim zrnima soli bila toliko slasna da smo pojeli više od jedne košarice.
U Agavi smo, dakle, jako fino ručali, premda u nedjelju popodne ondje nije bilo ni chefa ni sommeliera, što samo svjedoči o kompetentnosti kuhinje. Problem je, međutim, u činjenici da Agava već godinu dana, mjesec više ili manje, nije promijenila jelovnik. Sva smo ova jela već nekoliko puta probali.
A konkurencija se stalno mijenja. Agavi bi trebalo ne samo promjena menija, nego i razvoj sustava koji omogućuje da se jelovnik, ili neki njegovi dijelovi, mijenjaju u kratkim vremenskim razdobljima.
