“U Istri imamo pet ugostiteljskih škola. Jedna od njih, ona u Poreču, smanjuje opseg rada jer nema dovoljno učenika. Zamislite, u turističkom Poreču nema dovoljno učenika zainteresiranih za ugostiteljsku školu,” pričao nam je u srijedu popodne menadžer u jednoj lokalnoj državnoj agenciji.
“Još je gora situacija sa specifičnim strukovnim zanimanjima. Mislim da već dvije godine nitko u Puli nije upisao mesarski smjer. A mesari neophodno trebaju i privatnim firmama i hotelskim kućama.”
Tvrdnje našeg sugovornika samo su još jedan dokaz sve dramatičnijeg stanja na tržištu radne snage u ugostiteljstvu,hotelijerstvu i povezanim poslovima. Radnika ne samo da sada nema, nego ih neće biti ni i budućnosti. I taj problem neće se trajno riješiti uvozom Indijaca i Filipinaca, jer je problem u nama, u našem društvu.
Do manjka kompetentne radne snage u ugostiteljskoj i hotelskoj i prehrambenoj industriji nije došlo samo zbog iseljavanja. Glavni uzrok sadašnjeg i budućeg još goreg stanja jest dubinski pogrešan odnos hrvatskog društva prema tim zanimanjima.
Konobari su kod nas duboko podcijenjena profesija, premda se radi o jednom od rijetkih poslova koji instantno može učiniti druge ljude sretnim. Kuhari su do prije desetak godina bili prilično podcijenjena profesija. Mesari su po statusu društveno poželjnih zanimanja zauzimali, i još uvijek zauzimaju, jedno od zadnjih mjesta, možda tek iznad pekara.
Što je sve duboko pogrešno. U stvarnosti, riječ je o vrlo kompleksnim, visoko stručnim zanimanjima koja uz tehnička, u nekim slučajevima zahtijevaju i šira opća znanja (poput poznavanja dva strana jezika), koja mogu biti izraziti kreativna, i koja su nam upravo neophodna, jer hrvatski BDP zavisi od turizma i povezanih industrija.
Stoga je doista krajnje vrijeme da hrvatsko društvo počne pokazivati stvarni respekt prema konobarima, mesarima kao i onim kuharima koji nisu postali medijske zvijezde. Jedino tako klinci će biti motivirani da se počnu baviti tim poslovima.