Dakle, unatrag dvije i pol godine iz zagrebačkog ali i hrvatskog profesionalnog miljea, dobivali smo dvije grupe poruka o Noelu. Prva, navodno dobronamjerna i zabrinuta grupa poruka svodila se na proricanje Noelove propasti. Otkako se Noel otvorio, u rujnu 2016. godine, barem smo sto puta, ali doslovno sto puta ili koji out više, čuli da će se Noel zatvoriti za dva ili tri mjeseca, da su bankrotirali i da ih napušta svo osoblje.
Druga grupa poruka o navodnoj propasti Noela bila je puno zlobnije intonirana. Tvrdilo se kako Noel koristi trećerazredne sastojke koje pretjerano naplaćuje, kako se ondje zapravo loše kuha, i kako je restoran stalno prazan. Usput govoreći, treba podsjetiti na činjenicu da je netko, tko baš mrzi Noel, prije više od dvije godine lansirao falsificiranu internetsku kampanju protiv Noela, tijekom koje su izmišljene osobe na Facebooku masovno ocjenjivale Noel najgorim ocjenama.
Što se na kraju dogodilo? Noel, kako vidimo, nije propao. Postao je prvi zagrebački restoran s Michelinovom zvjezdicom. Noel uskoro otvara novi restoran u Istri. Noelov trijumf, u kojem je Michelin odigrao ulogu neovisnog arbitra najviše kvalitete, težak je poraz profesionalne ljubomore i zavisti koja preplavljuje hrvatsko ugostiteljstvo.
Hrvatska je premala zemlja da bi mogla dobro podnositi unutarcehovske podvale i zlobe, kojima su u zadnje vrijeme izloženi i neki drugi restorani. Svakom ozbiljnom restorateru trebao bi biti u interesu uspjeh njegovih kolega, jer se radi o zajedničkom uspjehu koji jača cijelu scenu. Oni koji to ne razumiju, pripadaju predprofesionalnom razdoblju hrvatske restoranske industrije. Njihovoj je ljubomori danas, primjerice, izložen Tvrtko Šakota, premda svatko tko se razumije u hranu zna da je Nav jedan od najboljih i najvažnijih restorana u zemlji. Sretna je okolnost što imamo Michelinove zvjezdice, kao korektor zloćudne lokalne ljubomore i zavisti koja odbija svaki objektivni kriterij kvalitete.
