Serija Crno bijeli svijet, čija je aktualna sezona puno uvjerljivija od prve, prilično dobro svjedoči o raznim životnim navikama u bivšoj državi, pa tako i onim prehrambenim.
U Crno bijelom svijetu tako smo mogli vidjeti redove za kavu (jer kave nije bilo), pa dosta uvjerljivo prikazanu atmosferu iz ondašnjih zagrebačkih zalogajnica i restorana, pa odlaske u inozemstvo, u shopping za elementarne prehrambene proizvode. Poslije Titove smrti 1980. godine Jugoslaviju je pogodio niz ekonomskih kriza, koje su se manifestirale kroz nestašicu deviza, pa u trgovinama često nije bilo ni vrlo bazične robe poput kave i čokolade. Nadalje, hrvatska i jugoslavenska prehrambena industrija bile su prilično primitivne, pa se nije moglo ni pomišljati na veći izbor kvalitetnih proizvoda. Evo što se početkom osamdesetih moglo kupiti u hrvatskim dućanima. Proizvode smo razvrstali po grupama.
Hrvatskim su trgovinama dominirali Kraševi proizvodi, na čelu s Bajaderama i Griottama, kao i nizom čokolada, od kojih je Runolist bio posebno popularan. Međutim, kad nije bilo novca za uvoz kakaovca, čokolade su zamijenjene nečim što se zvalo šećerna tabla i što je imalo prilično grozan okus. Osim Kraševih čokolada, popularni su bile i brendovi Zvečeva i Kandita.
Postojalo je tek nekoliko brendova na čelu sa Zvijezdom i Ulcinjskom uljarom. Jedino zaista bolje ulje dolazilo je iz Postira, dok istarska industrija ulja gotovo da nije postojala.
Scenom zrelijih sireva dominirao je Podravec, pakiran u crvenom celofanu. Vindija je već proizvodila svoje verzije roqueforta i gorgonzole, dok su trokuti Zdenkinog krem sira bili apsolutni hit. Među ozbiljnim, skupim sirevima, redovito su se mogli kupiti jedino paški i livanjski.
Budući da smo vrlo dobro poznavali ljude koji su sanitarno nadzirali jednu od najvećih ondašnjih hrvatskih mesnih industrija, već smo kao klinci naučili da su paštete, hrenovke, parizeri, posebne kobasice i mesni doručci isključivo smeće. S druge strane, Gavrilovićeva Zimska salama bila je sinonim apsolutnog gastronomskog užitka.
Pršuti nisu bili lošiji od današnjeg industrijskog prosjeka, što nije dobro za moderne proizvođače pršuta. U Zagrebu se u osamdesetim godinama moglo kupiti puno slovenskih suhomesnatih proizvoda, koji su bili puno atraktivnije pakirani od hrvatskih.
Kave vrlo često nije bilo, pa ju je zamjenjivala Divka. Kava je bila jedan od jačih razloga za inozemni shopping.
Više od 90 posto hrvatskog tržišta zauzimali su Ožujsko i Karlovačko. Ponegdje se moglo kupiti slovensko Laško pivo, kao i luksuzni Unionovi brendovi Pils i Premium. Podravka je po licenci proizvodila Tuborg, dok uvoznog piva nije bilo sve do 1989. godine
Budimo realni, domaća žestoka pića, uključujući i skuplje vinjake Cezar, Zrinski i Trenk, bila su primitivna i doslovno grozna. Crveni Johnnie Walker i bazični Ballantine’s smatrali smo ozbiljnim pićima, dok je Chivas Regal imao status Mercedesa među destilatima.
Ledo je dominirao zamrzivačima u svim hrvatskim trgovinama. Snjeguljica, koja postoji i danas, spadala je među najpopularnije sladolede u zemlji. Naš favorit bio je kornet od lješnjaka, dok je prvi sladoled od pistacije predstavljao apsolutnu senzaciju.
Franckov Čipi Čips spadao je u neizostavne rekvizite svakog velikog odmora i gledanja neke uzbudljivije utakmice. Smoki Soko Štarka također je bio masovno popularan. Dimljeni bademi, indijski orasi i slane pistacije nisu došli u trgovine do pretkraj osamdesetih.
Situacija s kruhom bila je iznimno depresivna. Državne trgovine nudile su četiri vrste kruha: crni, koji je kao socijalna kategorija imao zajamčenu nisku cijenu, polubijeli, bijeli i sendvič, te nešto peciva. Spašavale su nas tada vrlo malobrojne privatne pekare, od kojih ona na Novoj Vesi i danas radi.
