Prije nekih 31 ili 32 godine, negdje na drugoj ili trećoj godini fakulteta, jedan nas je profesor s Političkih znanosti poslije predavanja pozvao na piće u Esplanadu. Kao studenti nismo baš svakodnevno odlazili u Esplanadu, pa smo osjećali laganu nervozu i respekt.
Međutim, na jednom od ondašnjih Esplanadinih šankova zatekli smo ugođaj i sadržaje s obližnjeg Glavnog kolodvora. Dobro pamtimo jelovnik koji je, među ostalim, obuhvaćao grah s kobasicom i vinski gulaš. Nemamo ništa protiv tih jela, ali nekako ne spadaju u Esplanadin kontekst.
Koji je u ono vrijeme bio ozbiljno ugrožen. Intercontinental (danas teško posrnuli Westin) nosio je titulu daleko najboljeg hotela u gradu, dok je Esplanada krivudala između fine dininga, nacionalnog restorana, noćnog kluba, kolodvorskih menija i zastarjelih soba za čije uređenje nikad nije bilo novca.
Danas je Esplanada hotel koji skuplja sve moguće nagrade, pa je tako neki dan u Ženevi proglašen europskim povijesnim hotelom godine, a lani najboljim hrvatskim hotelom u svim žanrovima. Naši prijatelji, slovenski vinari i chefovi, često znaju reći kako kod njih – a Slovenija je ipak bogatija od Hrvatske – ne postoji ništa poput Esplanade.
Kako je, dakle, u zadnja tri desetljeća Esplanada, hotel utemeljen 1925, stigla od graha s kobasicama do sadašnjeg ultimativno aristokratskog statusa?
Kronološki govoreći, Esplanada je ponovo oživjela s Le Bistroom Julija Babića i Krune Veličana, koji je u devedesetim godinama bio uvjerljivo najbolji zagrebački restoran. Zatim je došlo preuređenje početkom dvijetisućitih, pa Regentova licenca, koja je podigla ionako visoke standarde servisa, pa Jeffrey Vella koji je od Zinfandela napravio jedan od najboljih hrvatskih restorana, pa sadašnja uprava koja održava zaista svjetske kriterije upravljanja hotelom palačom, i koja priprema novo preuređenje jer Esplanadi sada zaista treba face lifting.
Međutim, najvažniji pojam koji objašnjava renesansu Esplanade, nije materijalne naravi. Najvažniji pojam koji objašnjava uspjeh Esplanade, jest poštovanje. Poštovanje prema instituciji koja traje u vremenu.
U naše doba, kada se sve brzo zaboravlja i kada većina vrijednosti (kao i proizvoda) kratko traje, Esplanada je uspjela svim svojim generacijama ugraditi poštovanje prema samoj sebi, i prema poslu koji se ondje obavlja.
Od starih naraštaja, preko onih koji su tu već desetak godina, do onih koji se tek afirmiraju: svi koji rade u Esplanadi svjesni su značaja svog posla i svoje institucije, baš kao što neurokirurzi poštuju svije zanimanje i piloti svoje zrakoplove. Dugi, koncentrirani napor niza sposobnih i marljivih profesionalaca, skupa s nekoliko pametnih poslovnih odluka, pretvorio je Esplanadu u katedralu hrvatskog ugostiteljstva, gastronomije, turizma i javnog života.
Esplanadin je uspjeh zaista jedan od rijetkih hrvatskih primjera efikasne sinergije institucije i ljudi koji u njoj rade. Utoliko bi Esplanada trebala poslužiti kao primjer svim onim poduzetnicima i menadžerima koji su došli u posjed velikih, lijepih hotela na atraktivnim položajima, i koji iz godine u godinu čine sve što mogu da naruše ugled tih hotela.
