Još nigdje u Zagrebu nismo triput zaredom dobili vrhunsko pecivo za hamburgere. Pa čak ni jako dobro. Najčešći problemi koji se javljaju u pecivima za burgere su slaba tekstura tijesta zbog koje burger potone u tijesto, iritantan slatkasti okus i miris aditiva, nekonzistentna kvaliteta (pecivo od prekjučer nije isto kao današnje, premda dolazi od istog dobavljača) i starost proizvoda, za što uvijek baš i nisu krivi dobavljači.
Stanje s lepinjama i takozvanim somunima još je gore. Prvo, u Zagrebu nigdje nema pravih somuna. Drugo, većina lepinja postaju jestive tek nakon što provedu neko vrijeme na zamašćenom grillu.
Posve svježe, one su izrazito neužitne i antipatične. Vlasnici burger shopova i roštiljarni itekako su svjesni problema s pecivima i lepinjama, pa ih pokušavaju riješiti pod svaku prihvatljivu cijenu. Jedan lanac roštiljarni nedavno je oko tog pitanja razgovarao čak i s butiknom pekarnicom Korica, no nismo sigurni ima li Korica dovoljan kapacitet za tako opsežan posao.
Problemi s pecivima i lepinjama posljedica su strateškog problema hrvatske pekarske industrije. Ona spada u nižu konfekciju, a njeni su proizvodi, koliko god bili uspješni, na samom dnu bilo kakve zahtjevnije kvalitativne ljestvice.
U Hrvatskoj, naprosto, nitko osim par butiknih pekarnica i vrhunskih restorana još uvijek ne zna ispeći kruh, što je i normalno, jer se jako puno kruha i peciva uvozi smrznuto, pa se kod nas samo dovršava.
Istodobno, živimo u pravoj renesansi gastronomskih kruhova: kruhovi i peciva u Navu, Noelu ili Manu2 gotovo da su sami dovoljan razlog za odlazak u te restorane.
Prva ozbiljna, velika i financijski jaka tvrtka koja će se odlučiti proizvoditi vrhunske ali široko dostupne kruhove i peciva, u zaista velikim količinama, mogla bi napraviti revoluciju na hrvatskom pekarskom tržištu. I usput riješiti strateški problem burger barova i roštiljarni.
