Ako (pre)često jedete u restoranima, to je vjerojatno zbog posla. Večera ili dugi ručak jedna su od najefikasnijih prilika za networking, održavanje dobrih odnosa s poslovnim partnerima, ponekad i za pregovore ili brainstorming. Ako često izlazite u restorane, znate koliko vam žamor i glazba mogu poboljšati raspoloženje i prije nego što ste otvorili meni. Restorne koristimo kao urede, ako mjesta za susrete, privatna druženja, intimne i masovne proslave. Ali koliko se zaista okupljamo oko hrane kad sjednom za stol, koliko zaista komuniciramo dok neprekidno pričamo nad tanjurima i čašama vina?
Silent Dinners, tihe večere, projekt je koji traži odgovor na to pitanje. Umjetnica Honi Ryan organizira ih već 12 godina. Za razliku od večera u mraku, večera pod ultraljubičastim svjetlom ili olfaktivnim večerama s parfemima koje sve istražuju krajnje mogućnosti osjetilnog iskustva, Silent Dinners se bave komunikacijom.
Počele su ako umjetnički performans i s godinama se mijenjale kako su ih prihvaćale razne publike i organizatori. Neke večere održavale su se u privatnim kuhinjama za troje ljudi kao u Kaliforniji, neke su ugošćavale više od 200 ljudi kao na Bijenalu u Karachiju. Danas je Silent Dinners pročišćen, sve popularniji koncept koji, osim što potvrđuje koliko nas hrana povezuje, istražuje samu narav komunikacije.
Riječ je o pop-up eventima koji se odvijaju kao normalne restoranske večere, samo se goste moli da ugase mobitele i da ne govore dok jedu. Gosti mogu komunicirati kako žele, samo ne smiju govoriti. Ne zvuči baš gostoljubivo, ali postoji razlog zašto ih organiziraju sve više. Najnovije izdanje Silent Dinnersa uskoro dolazi u Pariz. Tim Leberecht svoje je iskustvo sa Silent Dinnera u Barceloni na portalu Psychology Today opisao kao “protuotrov digitalnoj preplavljenosti našeg doba.”
“Sve je to bilo jako novo i revolucionarno, na vrlo osoban način,” piše Leberecht, “Pojačalo je svu našu neverbalnu komunikaciju. Posvuda su se stvarale slabe i jake veze, bilo je flerta, introverti su ostali introverti, ekstroverti su ostali ekstroverti i, očekivano, neki gosti poput autora ovih redaka, dominirali su u tihoj konverzaciji. Pogledi su se sretali i polako ali sigurno detalji poput nakita, malih gesta i pejsaža naših lica postajali su sve upečatljiviji i važniji, sami su postali razgovor. Konobare smo dočekivali aplauzom kad god su ušli u salu, pomalo nervozni.
Upustio sam se u živahnu raspravu na znakovnom jeziku sa ženom za mojim stolom, ali najbolje smo se provodili dok smo jednostavno svi zajedno slušali glazbu.” Lebrecht kaže da je bilo teško suzdržavati se od govora. “Osim par stoika koji su sjedili ugodno naslonjeni u stolcima, ljudi su masovno sjedili nagnuti prema naprijed, instinktivno pokušavajući komunicirati, stvarati značenje, stvarati bilo što. Igrali su se s priborom, pretvarali salvete u skulpture, jedna žena održala je ekspresivnu nijemu zdravicu, bez riječi, samo feeling.”
Ideja Silent Dinnersa je, kažu organizatori, promijeniti narav komunikacije. Ili nam otkriti da razine na kojima inače komuniciramo ali ih u buci svega što nas okružuje nismo svjesni pa ih ni ne njegujemo. Te suptilnije razine komunikacije su mekše, otvorenije, bogatije i recimo to grubo, daju bolje rezultate. Zateknete li se u gradu u kojem se održava Silent Dinner i budete li razmišljali o rezervaciji, pravila osim neverbalne komunikacije predviđaju da ništa ne pišete ni ne čitate, pokušate biti što tiši, i da ostanete barem dva sata. Jer najbolji trenuci u životu najčešće su tihi.
