Kriminalci više ne prljaju ruke, investiraju. Od bijelog zlata, mozzarelle, do crvenog zlata, San Marzano rajčica, talijanska mafija pokušava preuzeti kontrolu nad talijanskom prehrambenom industrijom i trgovinom između sela i restorana u velikim gradovima. Sve na štetu malih poduzetnika i kupaca.
Tako bi glasio sažetak velike istraživačke reportaže nedavno objavljene u Süddeutsche Zeitungu. Italija je zemlja s ogromnim brojem zaštićenih prehrambenih proizvoda. Od parmskih pršuta preko parmezana do vina, praktički sva hrana koja dolazi iz Italije na svjetskom tržištu samo na porijeklu postiže više cijene od konkurencije. Njemački novinari priču počinju s Robertom Battagliom, najpoznatijim napuljskim proizvođačem mozzarelle.
Proizvodnja mozzarella di bufala i fior di late rigorozno je regulirana. Zna se sve, od toga koje bivolice i gdje smiju pasti do svojstva mlijeka, konzistencije i količine soli u vodi koja se razlikuje od mjesta do mjesta. Napuljska mozzarella di bufala toliko je tražena i cijenjena da su tamošnji proizvođači uvijek mogli pristojno, čak i dobro doživjeti. Dok Camorra nije bacila oko na njih.
Battagliji su ukrali mlijeko, zapalili mu skladište, posudili novac po kamatarskim uvjetima, sve dok nije praktički počeo raditi za njih. No, Battagliji je u jednom trenutku prekipjelo i prestao se bojati. Odlučio je govoriti. Prijavio je kriminalce policiji i dobio zaštitu. Njegovo svjedočenje bilo je jedno od onih koja su zadnje dvije godine dovela do velikih akcija talijanske policije protiv agromafije. Razmontirane su cijele tvornice krivotvorene hrane, dok je nekoliko tvornica autentičnih talijanskih specijaliteta oslobođeno i vraćeno na upravljanje vlasnicima. Te akcije, nažalost, nisu ni načele goleme mafijaške poslove u industriji hrane. Battaglija se svejedno nastavio boriti iako time riskira život svoje obitelji.
Na talijanskim političkim talk showovima neizbježan je gost kada se govori o novoj mafiji koja niče po cijeloj zemlji. Mozzarella je, upozorava Battaglija, mafiji danas profitabilnija od kokaina. Pola svih bivolica u provinciji Caserte u rukama je Camorre. Mafija proizvodi sve veće količine kršeći sve propise. Peru novac preko mljekara i sirana, stavljaju kemikalije u mlijeko da dobiju što bjeliju mozzarellu, koriste bolivijsko mlijeko u prahu i smrznuto rumunjsko sirilo, prodajući mozzarelle s oznakama koje jamče autentičnost i kvalitetu. Svaki put kad u javnost iziđe priča o bojanim maslinama, lažnim talijanskim uljima napravljenima s uljima iz opljačkanih maslinika u Siriji ili kineskim kemikalijama otrovanim rajčicama koje se prodaju kao San Marzano, Talijani se pitaju kako je moguće da je njihova slavna industrija hrane dospjela u to stanje.
Mafiju, naravno, ne zanima hrana. Zanima ih novac koji donosi oznaka Made in Italy,. Talijanske vlade i proizvođači u te su tri riječi uložili milijarde da bi ih pretvorili u brend kvalitete koji će njihovim proizvodima osigurati prednost pred svjetskom konkurencijom. U tom nesmiljenom mistificiranju, talijanska je hrana postala najcjenjenija na svijetu, ali prenapuhani sistem ostao je porozan.
Većina talijanskih proizvođača zaista proizvodi autentičnu hranu, velik broj proizvodi najbolje stvari na svijetu u svojim kategorijama. No, što su njihovi proizvodi cjenjeniji, veća je vjerojatnost da potencijalno gubiti vrijednost jer će postati meta mafije. Prema procjenama talijanske policije, agromafija trenutno okreće 24,5 milijarde dolara godišnje. Dio na izvozu, to se posebno odnosi na krivotvorene proizvode, dobar dio na opskrbi restorana, a dio na trashu koji se na mnogim tržištima prodaje daleko iznad stvarne vrijednosti samo zato što nosi talijansko ime, poput “prave sicilijanske mortadele” vrlo popularne u brazilskim supermarketima. Riječ je prije svega o sigurnosnoj prijetnji, ali dugoročno i o ekonomskoj. Ako se skandali s krivotvorenjem i talijanskim trashom koji se prodaje pod oznakama DOP, DOC i DOCG nastave nizati ovim tempom, Made In Italy bi mogao izgubiti svoju privlačnost. A to bi Talijane moglo koštati milijarde eura i tisuće radnih mjesta.
