Međunarodne nagrade koje ovih dana dobivaju hrvatska vina i ulja, još su jednom aktualizirale usporedbu Istre i Dalmacije. Većina nagrada za vina već godinama odlazi u Istru, premda Dalmacija raspolaže fantastičnim terroirima i nizom potencijalno izvrsnih autohtonih sorti grožđa, od pošipa i grka do plavca i tribidraga. Istra ima samo malvaziju i teran. Skoro sve nagrade za ulja odlaze u Istru. Okej, Istra je geografski idealna za zelena, pikantna ulja, ali Dalmacija je ipak mnogo veći i raznolikiji prostor, s puno duljom tradicijom maslinarstva.
No, nije riječ samo o uljima i vinima, nego i hotelskoj i gastronomskoj industriji. Ne računamo li Dubrovnik koji je u svemu slučaj za sebe i možda jedan hotel u Splitu, u cijeloj Dalmaciji nema vrhunskih velikih hotela. U maloj Istri, u kojoj živi otprilike jednako ljudi kao u Splitu, ima ih pet ili šest. U redu, Dalmacija se može pohvaliti nizom zaista luksuznih butiknih hotela na otocima, no i taj je žanr započeo u Istri.
Kad je pak riječ o restoranima, da nema briljantnog Rudija Štefana, u cijeloj Dalmaciji, opet ne računajući Dubrovnik, ne bi se moglo govoriti o pravom fine diningu (Laganini i Lemongarden su ipak sezonski fenomeni, limitirani lijepim vremenom).
Zašto je sve to tako, zašto velika Dalmacija, blagoslovljena toplim morem i fascinantnom prirodnom raznolikošću, u mnogim važnim sektorima zaostaje za Istrom (a uvjerljivo vodi u betonizaciji obale)? Ne postoji jednoznačan odgovor. Najlakše bi bilo reći da je Dalmacija imala jednu, a Istra drugu lokalnu vlast, no to bi bilo simplificirano i zapravo pristrano.
Vjerojatnije se radi o nizu kompliciranih socioloških i političkih čimbenika, koji su doveli do sadašnjeg stanja. Jedan od najvažnijih takvih faktora jest činjenica da Dalmaciji, kad je riječ o hotelskoj, restoranskoj i industriji hrane i pića, kronično nedostaju volja za zajedničkim organiziranim djelovanjem, kao i vizija zajedničkog cilja. A bez toga se uopće ne može govoriti o stvarnom uspjehu ni na domaćem, a kamoli na svjetskim tržištima.
