Sa sezonom godišnjih odmora došlo je vrijeme i za naš kratki godišnji Vodič za izbjegavanje loših turističkih restorana, koji vas mogu iživcirati, pokvariti vam ljetovanje a katkad i probavu. U ovogodišnjem izdanju Vodiča za izbjegavanje loših restorana uveli smo i nekoliko novih elemenata, koji su se sami nametnuli vremenom.
Vidite li punu kantu sa smećem usred restoranske terase, kao što se nama lani desilo na jednom otoku, ili vreće pune smeća ispred restorana, nemojte ni sjesti za stol. Možemo samo zamišljati kakva to higijena vlada u kuhinji restorana koji se nije kadar pobrinuti za odnošenje smeća.
Svi provjeravamo restorane na webu. Ako vidite da restoran na društvenim mrežama ili TripAdvisoru koristi agresivan jezik i uvredljive riječi poput jednog restorana iz Omiša ovih dana, izbjegnite taj restoran pod svaku cijenu. Ne želite ići jesti kod lokalnog nasilnika.
Ako vas ponude prstacima, dignite se i napustite restoran. Ne samo da naručivanjem prstaca sudjelujete u kršenju zakona nego, što je mnogo gore, potičete ozbiljan ekološki kriminal koji ugrožava cijelu jadransku obalu.
Ploče s fotografijama hrane stilsko su obilježje fast fooda, bilo da je riječ o burgerima ili jeftinim sushi barovima. Fotografije jela ispred većine restorana nisu autentične nego generičke. Nisu, dakle, snimljene u tom restoranu i, naravno, ne prikazuju jela iz tog restorana. Osim toga, zaista ne znamo ni jedan ozbiljan restoran koji ispred ulaza drži pano s fotografijama hrane.
Vonj starog ulja iz friteze, pregorjelog češnjaka ili užeglih životinjskih masnoća koji se širi iz restorana pouzdan je znak da u tom restoranu ne znaju kuhati, da koriste staru robu i da im nije stalo do higijene.
Ni jedan restoran ne može kuhati baš sve. Kad ugledate meni sa sedamdeset ili osamdeset jela, u svim mogućim žanrovima i od svih zamislivih sastojaka, možete biti sigurni da barem pola tih jela ništa ne valja i da su pripremljena dugo vremena unaprijed. Ili da su naprosto smrznuta.
Ugledate li u vitrini za ribe puno tekućine na ovalu s ribama, možete biti sigurni da je sirota riba bila odmrznuta, vjerojatno ne jednom. Znamo za primjere pojedinih skupih restorana i na moru i u Zagrebu koji višekratno odmrzavaju i smrzavaju ribu.
Ako restoran, koji nije roštiljarna, drži puno jela od mljevenog mesa, radi se o rezanju troškova pod svaku cijenu. Prvo, velika je vjerojatnost da jela od mljevenog mesa (pljeskavice, ćevapi) nisu pripremljena u restoranu, nego da su napravljena tko zna gdje i kako, pa zamrznuta. Drugo, vi zaista ne možete znati što ste dobili u pojedinom jelu s mljevenim mesom. I treće, mljeveno meso kvari se puno brže od bilo kojeg drugog oblika mesa, što je važno po ovim vrućinama.
Ako vas na plus 40 ponude gulašima ili grahom sa suhim mesom, znači da restoran ne drži do sezonalnosti. A restoran koji ne drži do sezonalnosti najčešće ne servira dobru hranu. Još je gora, doduše, lažna sezonalnost, dakle korištenje smrznutog i konzerviranog ljetnog povrća u ljetnim mjesecima.
Tartufi su skupi. Vidite li jeftina jela s tartufima, možete biti sigurni kako je riječ o tartufima iz teglica kakvi se prodaju u raznim suvenirnicama. Ti tartufi nemaju veze s pravom stvari. Ili se, pak, radi o tartufati. Najveći dio sadržaja tartufate čine šampinjoni.
Općenito, razina kvalitete kruha u hrvatskoj restoranskoj industriji vrlo je niska. Mnogi restorani na moru i danas koriste onaj najgori bijeli kruh iz supermarketa. Drugi upotrebljavaju smrznute pekarske proizvode, a najgori su oni koji svjesno i namjerno serviraju stari kruh.
Bez obzira na golemi porezni pritisak, svaki ozbiljan restoran izdat će vam propisan račun. Oni neozbiljniji, umjesto računa izdat će vam predračun. Nadalje, nemojte nasjedati na izgovore konobara ili voditelja restorana da POS, eto , zbog nečega ne radi, pa se ovaj čas ne može plaćati karticama. Loše veze i POS-ovi koji ne rade zaista jesu problem, posebno u manjim mjestima. No, oni nisu vaš problem. Restoran koji prima kartice mora osigurati da POS radi.
