Super je kad vam Falstaff, zaista kompetentni austrijski gastromagazin napiše pozitivnu recenziju. Još je bolje ako dobra recenzija vašeg restorana izađe u mediju s većim međunarodnim dometom, bilo da je riječ o Sunday Timesu ili o New York Timesu.
Problem s medijima opće prakse i širokog dometa jest u tome što oni baš nisu pouzdani u specifičnim recenzijama izvan svog užeg terena djelovanja, pa je tako New York Times prije desetak godina jednu motovunsku konobu koja spada među kulinarski najgore lokale u Istri, bio proglasio najboljim malim restoranom na svijetu. Zbog takvih ekscesa svaku dekontekstualiziranu, neupućenu recenziju valja uzimati cum grano salis. A katkad i s vrlo mnogo soli.
Nažalost, svega je šest ili sedam hrvatskih restorana u zadnjih desetak godina dobilo nesporno relevantna globalna priznanja, što dosta govori o nekonzistentnosti i manjku ambicija u hrvatskoj restoranskoj industriji. Svi se drugi mogu hvaliti svojim genijalnim chefovima, fantastičnim sastojcima i originalnim prezentacijama, ali činjenica je da imamo pet Michelinovih restorana, jedan restoran na S. Pellegrinovoj listi, i još jedan restoran, to je onaj sedmi, koji nije dobio nikakvo formalno priznanje, ali koji se u dugom vremenskom razdoblju pojavljuje na globalno važnim popisima najljepših restoranskih ambijenata na cijelom svijetu. Podsjetimo se, dakle, na tvrde činjenice.
Michelinovu zvjezdicu imaju:
Na The Restaurantovoj i S. Pellegrinovoj listi najboljih restorana na svijetu, od svih hrvatskih restorana dosad se, i to dvaput, pojavio samo Plavi podrum, 2008 i 2010. godine.
I to su stvarna globalna priznanja, koja odjekuju po cijelom svijetu i koja precizno rangiraju restorane. Sedmi restoran, kojeg u ovom kontekstu valja spomenuti, jest dubrovačka Nautika. Nautika se prije deset godina našla na listi najromantičnijih restorana na svijetu u izboru zaista uglednog Conde Nast Travellera, da bi se ovih dana pojavila na listi najljepših morskih terasa na svijetu u izboru CNN-a Nautiku su, dakle, kao ambijentalnu gastro destinaciju prepoznali zaista globalni svjetski mediji, i to u vrlo dugom vremenskom periodu.
Michelinove preporuke u ovom kontekstu uopće ne treba spominjati, jer su one zbog niza vrlo loših restorana koji su ih dobili postale gotovo irelevantne. Valja, međutim, konstatirati da Nav i Zinfandel’s sigurno zaslužuju zvjezdice, a da bi im se ManO2 mogao pridružiti.
Naravno, mnogi jako dobri hrvatski restorani ne teže Michelinovim zvjezdicama, što može biti ispravno, jer Michelinov model često traži veće troškove nego što donosi dobit. No, za opću korist hrvatske restoranske i turističke industrije bilo bi poželjno da dobijemo još nekoliko Michelina, i da bar još jedan hrvatski restoran uđe na listu World’s 50 Best Restaurants.
