Tijekom zime Lvxor Cafe na Peristilu miran je gradski kafić s nešto lijepih crno bijelih fotografija. Po ljeti se Lvxor pretvara u bar s puno sjedišta na samom kamenu iznad ulaza u Dioklecijanove podrume, s bogatim izborom svih mogućih jednostavnih jela i s vrlo skupom listom pića. Skupom za Zagreb.
Espresso košta 25 kuna, čaša bijelog vina srednjeg ranga 55 kuna, a Vukovarsko pivo punih 46 kuna, što je sve skuplje nego u zagrebačkoj Esplanadi. Lvxorove marže su od 500 ili 600 posto u slučaju vina, kad jedna čaša od 0,125 pokriva nabavnu cijenu buteljke (osim u slučaju Kozlovićeve Malvazije koja je u nabavi bitno skuplja) do puta devet ili deset u slučaju Vukovarskog piva. S takvim se maržama definitivno može dobro živjeti.
Nadalje, food cost za bruschettu s nečim poput pršuta koju smo tamo u sreijdu pojeli čekajući trajekt za Hvar, sigurno nije veći od osam ili devet kuna a bruschetta košta 54 kune. Lvxor je, dakle, skup i profitabilan, ali nije toliko skup da bi postao odbojan. Većini stranaca nije previše platiti sedam eura za čašu vina, standardnu cijenu u bečkim hotelima ili barovima, niti šest eura za pivo.
Lvxorove cijene nužno ne izazivaju revolt ni kod hrvatskih potrošača, jer su cijene u Dubrovniku ili na otocima često dvostruko više, pa smo lani u Trubaduru naletjeli na čaše domaćih supermarket vina za stotinjak kuna. što već ulazi u sferu bezobraznog. Tko god da je formirao Lvxorove cijene, postigao je onu delikatnu ravnotežu između skupog, ali još uvijek prihvatljivog. Hrana možda i nije za preporučiti, ali zato na čaše toče par zanimljivih vina, poput vrlo dobre Sladićeve Maraštine. A POS im prima sve kartice.
