Dalmacija je najljepši dio Hrvatske. Stoga je logično da je Dalmacija i najatraktivnija hrvatska turistička regija. Turizam u Dalmaciji naizgled postiže sasvim solidne rezultate, čak i u stagnacijskim sezonama poput ovogodišnje i lanjske. Primjerice, prosječna cijena hotelske sobe u Dalmaciji iznosi više od 100 eura, dok na Kvarneru doseže jedva 77 eura.
Još važnije, najatraktivnije dalmatinske destinacije poput Splita, i u stagnacijskim sezonama bilježe lagani rast. Impresivne brojke o prometu splitskog aerodroma, kilometarski redovi pred trajektima, kolone na Dalmatini, gotovo venecijanska gužva u centru Splita ili plejada golemih jahti kraj hvarske rive, stvaraju dojam kako je s dalmatinskim turizmom uglavnom sve u redu. Ali nije.
S obzirom na svoje superiorne prirodne predispozicije, Dalmacija prvo mora privlačiti više turista s više novca u duljem vremenskom razdoblju od jednomjesečnog. A naša se puna sezona ove godine svela samo na kolovoz ( plus one dane u srpnju kad se održava Ultra što, međutim, vrijedi za Split i okolicu). Drugo, jednako važno ako ne i važnije, Hrvatsku, pa tako i Dalmaciju, kako pokazuje više nedavno objavljenih analiza, zaobilaze zaista bogati gosti. Nekoliko celebrityja i par ultraskupih jahti ne mogu ispraviti tu neugodnu statističku činjenicu.
Što, dakle, ne valja s dalmatinskim turizmom? (Ova se analiza ne odnosi na Dubrovnik koji je svijet za sebe, premda se neki negativni elementi ponavljaju i u Dubrovniku. )
Prvo, Dalmacija nema modernu hotelsku infrastrukturu. Ovog su se ljeta u Istri otvorila dva nova velika luksuzna hotela, Grand Park u Rovinju i Marea u Poreču. Što se otvorilo u Dalmaciji? Tek ponešto manjih splitskih gradskih hotela, i jedan ozbiljan heritage hotel na Braču (Puteus Palace). Svi oni skupa vjerojatno imaju manje soba od Grand Parka ili Maree.
U Dalmaciji, nadalje, uopće nema jakih svjetskih hotelskih brendova. Premda se godinama najavljuju Four Seasons, Ritz Carlton i Grand Hyatt, oni su i dalje tek misaona imenica.
Okej, velikih svjetskih brendova nema ni u Istri. No, Istra i Kvarner imaju tri i najambicioznije hrvatske hotelske grupe: Jadranku, Valamar i Maistru, koje sustavno grade modernu lokalnu hotelsku ponudu. Dalmacija nema ni jednu ozbiljnu modernu hotelsku tvrtku.
Nadalje, standardi smještaja i usluge u većini dalmatinskih hotela s četiri zvjezdice (onih s pet gotovo da i nema), skandalozno su niski, što stvara dojam da Hrvatska predstavlja lošu vrijednost za novac u usporedbi s drugim mediteranskim zemljama. Nadalje, Dalmacija ne uspijeva promovirati ni brendirati svoju gastronomiju i vina.
S jedne strane imamo herojski napor Rudolfa Štefana da stvori novi, svjetski relevantni dalmatinski gastronomski rukopis, pa gotovo propovjedničku misiju Hrvoja Zirojevića koji u Hrvatskoj i po svijetu promovira dalmatinski fine dining, te uspješnu scenu luksuznih restorana na Kornatima. S druge strane, imamo bezbroj samostalnih i hotelskih restorana koji žive od zamrzivača, friteza i podgrijanih gotovih jela. Između ove dvije krajnosti nalazi se ponešto dobrih konoba.
U takvoj situaciji, kada uopće ne postoji nikakav združeni, široko organizirani napor da se Dalmacija nametne kao prepoznatljiva gastronomska destinacija, logično je što su se inteligentniji splitski restoranski poduzetnici odlučili zadržati u sferi bistronomije.
Situacija s vinima još je teža. Iako je Dalmacija domovina najviše hrvatskih autohtonih sorti, dalmatinski se vinari još uvijek nisu uspjeli dogovoriti da osnuju nešto poput dalmatinske Vinistre. Vinistra je, podsjetimo, nametnula istarska vina kao vodeća na hrvatskom restoranskom i hotelskom tržištu. U Dalmaciji je, uz brojne pozitivne primjere, srednja kvaliteta vinske proizvodnje još uvijek poluamaterska, dok zajedničko brendiranje dalmatinskih vina ne postoji ni u tragovima.
Treće, u Dalmaciji ne postoje red i zakon kad je riječ o turizmu. Nepostojanje reda i zakona na strateškom nivou, omogućilo je devastirajuću apartmanizaciju obale i masovno uništavanje javnog pomorskog dobra, što bi sve moglo imati dugoročne katastrofalne posljedice za dalmatinski turizam.
Nepostojanje zakona i reda na razini svakodnevnog života dovelo je, pak, do ovogodišnje eskalacije uličnog nasilja, i do formiranja kriminalnih skupina vezanih uz neposredne turističke djelatnosti poput taksi prijevoza i iznajmljivanja soba.
Četvrto, u velikom dijelu dalmatinske turističke ponude vlada kaos. Sunčani Hvar nije kadar gostima svojih hotela u pješačkoj zoni grada Hvara organizirati pristojan parking i transfer s parkirališta do hotela. Hvarski barkarijoli koji prevoze turiste do Paklenskih otoka, toliko pretrpavaju svoje barke da gosti moraju sjediti ispod pramca. Brački Zlatni rat, svojedobno jedna od najljepših plaža na Sredozemlju, sve više sliči na zagađeno sajmište.
Naposljetku, zadnjih se godina pokazalo da velik dio mjesta u Dalmaciji nema komunalnu infrastrukturu koja može podnijeti velik broj gostiju, što je dugoročno iznimno opasno. Dalmatinski je turizam, realno govoreći, u prilično lošem stanju. No, dok god Dalmatinci na turizmu dobro zarađuju, nikoga neće biti briga.
