Zagreb nikada, ni prije rata ni u zlatnim restoranskim godinama između 2001. i 2008. nije imao više od tri ili četiri fine dining restorana. Za koji dan imat će ih šest.
Riječ je o Noelu s Michelinovom zvjezdicom, o Navu koji je više neformalni restoran visoke kuhinje, o Esplanadinom Zinfandelu, o Manu2, te o dva nova restorana, koji se poslije dugih priprema uskoro napokon otvaraju. To su TheAtrium Filipa Horvata i restoran obitelji Korak na Plešivici, na čelu sa chefom Bernardom Korakom.
Korak će, baš kao što to čini Tvrtko Šakota u Navu, nuditi isključivo degustacijske menije. S jedne strane, za zagrebačku je gastronomiju jako dobro što broj fine dining restorana raste. Zagreb tako postaje regionalni centar ambicioznog kuhanja, a stalni zagrebački restoranski gosti napokon dobivaju mogućnost većeg izbora u planiranju malo ozbiljnije večere ili ručka.
Osim toga, vrijeme ekspanzije zagrebačkog fine dininga doima se dobro pogođeno. Hrvatska uskoro počinje predsjedati Europskom Unijom, što znači da će u Zagrebu živjeti ili ga redovito posjećivati tisuće ljudi s dosta novca, koji svakodnevno jedu u restoranima navikli su na visoke restoranske standarde.
S druge strane, ekspanziji zagrebačkog fine dininga prijete dvije nesporne činjenice. Prvo, lokalni gosti zagrebačkih fine dining restorana relativno su malobrojni. Toliko malobrojni da se katkad čini kako se svi oni poznaju. I drugo, večera za dvoje s vinom u zagrebačkim fine dining restoranima prosječno košta od 1500 kuna na više, što nije puno za europske standarde, ali je preskupo da bi mobiliziralo širu publiku. A ne može biti jeftinije ako se restoran želi držati visokih kriterija. U idućih ćemo godinu dana vidjeti je li šest previše. Nadamo se da nije, i da stalno povećanje broja stranaca u Zagrebu (neovisno od predsjedavanja Unijom) stvara prostor za razvoj fine dining scene.
