Fotografija rođenog Splićanina Ive Eterovića na koju sam nedavno naišao, prikazuje terasu legendarnog zagrebačkog kafića Charlija s početka 80-ih godina prošlog stoljeća. Dok je Jadran Zagreb još uvijek proizvodio ove zasigurno nevjerojatno udobne stolice, a cvjetni aranžmani, također vidljivi na fotografiji, očito nisu bili pripremani u Šekoranjinom salonu. Ta me fotografija podsjetila da je ta terasa, unatoč određenim problemima s kojima se trenutno sučava a o kojima će više riječi biti nešto kasnije u tekstu, zapravo najbolja u cijelom gradu.
Najbolja i za ispijanje jutarnje kave sa simpatičnom pripravnicom iz nekog obližnjeg odvjetničkog ureda”, što mi je u nekoliko navrata i uspjelo, i za ispijanje točenog piva s prijateljima dok se na Charlijevom televizoru, toliko velikom da je Messi u prirodnoj veličini, vrti neka utakmica. A ni ta utakmica, ma kako dobra bila, ne može biti ni približno zanimljiva k’o promatranje raznog svijeta koji tuda svakodnevno prolazi, i koji tu također već više od četrdeset godina, redovito dolazi.
Tako je, osim Ćire Blaževića koji je tu redovit gost, u spomenutom kafiću utakmice za života redovito pratio i akademik Predrag Matvejević, najprevođeniji pisac u Hrvatskoj. Matvejevećih nije propuštao niti jednu, a mislim da navija za Velež iz Mostara, no moguće da se i varam. Slavio je, naime, i kad je Inter osvojio Ligu Prvaka.
U skladu sa svojom ulogom, tu je i uvijek dobro raspoloženi vlasnik lokala, bivši igrač Dinamove šampionske generacije iz 82. i sin Mirka Brauna, vrsnog obrambenog igrača koji je bio član poznate uže obrane Dinama Škorić-Belin-Braun, a koji je s Dinamom došao i do finala Kupa velesajamskih gradova 1963. protiv Valencije.
Upravo on je i otvorio spomenuti kafić i od njega napravio kultno mjesto okupljanja tisuća Zagrepčana u kojemu, kad mlada pripravnica iz nekog obližnjeg odvjetničkog ureda ne stigne jer presavjesno obavlja svoj posao, prvu jutarnju kavu možete ispijati pokraj odvjetnika i bivšeg predsjednika Vrhovnog suda RH koji, među ostalim, slovi i kao najbolji student Pravnog fakulteta u povijesti. Bivši premijer Nikica Valentić, njegov tadašnji cimer, navodno se uz njega dosta uspješno šlepao za vrijeme studija. U istom kafiću najbolji student u povijesti i – najgori!, pomislio sam vidjevši neki dan odraz nas dvojice u ogledalu iza šanka i, bez puno priče potegnuo jednu ljutu. Eh, da, to me podsjetilo. I Vlado Šeks zna navratiti…
Baš zato, ali i zbog bogate povijesti ovoga kafića koju fotografija nekadašnjeg Titovog fotografa tako dobro prikazuje, velika je sramota za cijeli grad i, bezbeli, sve njegove stanovnike, da Charliejeva prekrasna terasa iz godine u godinu postaje sve manja, kako god se neki poduzetnik sjeti da bi tu negdje u blizini mogao otvoriti neki pop up kafić koji neće opstati ni do sljedeće godine, jer takvi vlasnici na dulje ni ne planiraju, a kamoli 47 godina koliko ih Charlie broji.
Nedavno je, uzgred kazano, zatvoren još jedan od tih kafića. Susjedni Espresso je nakon već treće ili četvrte promjene vlasničke strukture na ulazna vrata postavio onaj već pomalo komični natpis o preuređenju lokala, a koji s obzirom na to da niti jedan građevinski radnik tuda mjesecima nije prošao ni na putu u susjednu kladionicu, može značiti samo jedno: da je ključ stavljen u bravu.
Postoje i kafići koji su skupa sa svojim terasama prijavljeni na adresi u susjednoj Bogovićevoj, a koji svako malo na temelju nekih nepromišljenih i na silu proguranih gradskih odluka kidaju komadić po komadić one Charlijeve, dovodeći ga tako u jednu vrlo složenu situaciju. Naime, zbog male kvadrature unutarnjeg prostora, opstanak tog, ponovit ću još jednom, legendarnog zagrebačkog kafića koji bi kao jedno od rijetkih kultnih gradskih mjesta zapravo trebao biti zaštićen poput spomenika kulture, skoro isključivo ovisi o toj terasi. Vjerne goste, pak, ti novootvoreni kafići dovode u zabludu glede ugostiteljskog objekta u kojemu sjede, jer su, nota bene, u jednom trenutku imali identične stolice kao Charlie i nisu se ni na nikakav vidljiv način ogradili, tako da mnogi ljudi sjedaju kod njih misleći da su kod svog dobrog starog prijatelja.
Pa ipak, podsjetila me ova Eterovićeva fotografija , da se Charlie jednog dana ponovno i svede samo na ove od raznog žbunja povučene granice ispod reklame za auto presvlake, a tendencija je, čini se, sada takva, i dalje će, nema nikakve sumnje u to, biti najbolji. Najbolji i za ispijanje kave s pripravnicom iz obližnjeg odvjetničkog ureda, i za pivo sa starim prijateljem.
