Koliko smo često čuli da su naši pradjedovi jeli meso najviše jednom tjedno? Tu činjenicu često pripisujemo prošlim vremenima, životu na selu, siromaštvu. I nismo daleko od istine. Pretjerano konzumiranje mesa je fenomen 20. stoljeća, razvoja masovne mesne industrije i novih potrošačkih navika nakon Drugoga svjetskog rata. Nakon niza novijih istraživanja, znanstvenici tvrde da bi se stari običaji jedenja mesa trebali vratiti želimo li spriječiti daljnje nepoželjne klimatske promjene.
Teza nije nova, godinama slušamo kako je mesna industrija najveći svjetski proizvođač stakleničkih plinova i veganska prehrana sve se češće promovira kao rješenje tog problema. Jedno novije istraživanje, međutim, pokazalo je da stvari ipak nisu tako jednostavne.
Prvo, prehrambene navike ne mijenjaju se tako lako. Još važnije, rješenje ne znamo. Možemo raspravljati samo o scenarijima, tvrde autori istrživanja sa Sveučilišta Johns-Hopkins u Baltimoreu. Oni su istražili devet takvih scenarija. Projicirali su kako bi na klimu utjecao režim u kojemu se meso jede jednom tjedno, u kojemu se ne jedu mliječni proizvodi, u kojemu se jede riba, i veganski režim prehrane.
Pažnju im je privukao prvi scenarij, u kojemu se meso jede jednom tjedno ili dvostruko manje nego povrće. Takva prehrana, tvrde, zbog uravnoteženosti bi najmanje utjecala na klimu. Vegetarijanski režim u kojemu se životinjski proteini dobivaju iz mliječnih proizvoda na klimu ima gotovo isti učinak kao režim u kojemu se meso jede svaki dan jer opet zahtijeva masovni uzgoj stoke, a veganski gotovo isti. Drugi najefikasniji režim prehrane, tvrde autori istraživanja, temelji bi se većinom na veganskoj prehrani, i proteinima iz malih životinja s dna prehrambenog lanca: kukaca, malih riba poput srdela, školjkama poput dagnji i slično.
