Cijelo smo subotnje jutro proveli u gradu. Oko 10 i 45 pokušali smo kupiti kruh u Korici na uglu Preradovićeve. U Koricu se međutim nije moglo ući, a dvoje li troje ljudi stajalo je u redu na ulici. Pa smo prešli cestu da bismo kupili par sitnica u Špeceraju (među ostalim, vrlo dobar kozji sir obitelji Grčević iz Pisarovine).
U Špeceraju smo proveli desetak minuta, da bismo zatim ponovo pokušali u Korici. Nažalost uzaludno, jer je u redu na ulici stajalo već desetak kupaca. Pa smo se sa Zelenog vala uputili prema Kvatriću, jer se na tržnici Kvatrić nalazi kiosk zagorske pekarnice Kuraž.’
Usprkos pojedinim nedopustivim pogrešakama poput korištenja margarina u kiflama, Kuraž je uvjerljivo najbolja zagrebačka pekarnica istočno od Korice. No, i pred Kuražom smo se suočili s repom gotovo jednako dugim kao pred Koricom. Nismo imali izbora, pa smo po blagoj, toploj kiši čekali jedno pet minuta, da bismo kupili izvrsna peciva od pira.
Pedesetak metara niže, u dućanu jedne korporacijske pekare vidjeli smo tek troje ili četvero ljudi. Kuraž i Korica bitno su skuplji od korporacijskih pekara. Pa ipak, pred njima se katkad stvaraju dugi redovi (kao pred Dinarom prije dvadesetak godina). Što znači da sve više Zagrepčana, srećom, prepoznaje vrijednosti zanatskog profesionalnog pekarstva.
