Večera u Nomi košta oko 350 eura po osobi. Za taj ćete novac dobiti više od dvadeset savršeno dizajniranih jela, u jednom od najljepših ambijenata na svijetu, uz besprijekoran servis. Ručak ili večera u Masi, koju se općenito smatra najskupljim i najboljim restoranom na svijetu (kažu profesionalci, od pokojnog Bourdaina do Riperta ) košta oko 600 dolara po osobi, a napojnice su zabranjene.
U Masi ćete za taj novac dobiti dvadeset do trideset tanjura s najnevjerojatnijim sastojcima, od tuna koje su još sinoć plivale i nikad nisu bile zamrznute (zato se Masa stalno svađa s njujorškim vlastima koje načelno ne dopuštaju posluživanje sirove nezamrznute tune) do bijelih tartufa i živog abalonea koji skače pred vama prije nego što će ga chef stručno narezati u sashimi.
Vrhunski su restorani danas jako skupi, no oni uglavnom predstavljaju adekvatnu vrijednost za novac. I oni pronose dobar glas o modernoj restoranskoj industriji.
Restorani poput rimske tratorije u kojoj su sirotim Japankama naplatili više od 400 eura za špagete, predstavljaju sasvim drukčiji trend. Riječ je o korifejima piratizacije u restoranskoj industriji.
Piratizacija restoranske industrije pojam je koji označuje grupe restorana koji gostima prodaju inferiornu ili baš lošu hranu po vrlo visokim cijenama, eksploatirajući svoj prestižni turistički položaj, računajući da se prevareni gost ionako nikad neće vratiti.
Glavni predstavnik piratizacije restoranske industrije jest, naravno, Italija, ionako najkorumpiranija zemlja u Europi. Svaki poznavatelj venecijanske restoranske scene, zna da 95 posto venecijanskih restorana, trattoria i zalogajnica treba izbjegavati pod svaku cijenu. Firenza nije bitno bolja, kao ni Rim.
Slično je i na grčkim otocima, koji nisu toliko skupi, ali je prosječna kvaliteta hrane, osobito one iz mora, uglavnom ridikulozna. S druge strane, Španjolska, Katalonija i Baskija primjeri su poštenog odnosa restoranske industrije prema svim gostima. Španjolska i njene secesionističke zemlje postigle su zaista najkorektniju razinu odnosa prema turistima kad je riječ o restoranskoj industriji.
Vratimo li se u Hrvatsku, restoranska piratizacija prisutna je kroz čitav niz formi: od posluživanja gotovih jela i davno smrznutih sastojaka u hotelskim restoranima, preko potpunog profesionalnog neznanja u kuhanju, prezentaciji i posluživanju, do namjernih sustavnih prevara, poput prodaje duboko smrznutih uvoznih riba i rakova pod svježe i jadranske, uz prilično visoke cijene.
Restoranska je piratizacija kod nas najmanje raširena u Istri, a najviše na otocima i u kopnenoj Dalmaciji južno od Splita.Stoga račun od 400 plus eura za dva tanjura špageta u Rimu zapravo podsjeća, s ponešto manjim brojkama, na praksu loših restorana u Dubrovniku, na Mljetu ili Hvaru.
