Ove je jeseni sve prepuno vrganja. Na zagrebačkim tržnicama vrganje kupujemo doslovno svakodnevno, po vrlo pristojnim cijenama, od 50 do 80 kuna za kilogram. Zagrebački restorani natječu se u ponudi vrganja, pa smo tako u Teslinoj u razmaku od par dana jeli i velike, mesnate vrganje na žaru i carpaccio od vrganja. Čak su i pizzerije počele koristiti svježe vrganje, a jučer oko jedan u pripremnoj kuhinji Theatriuma, restorana koji je još u hladnom pogonu, zatekli smo sanduk lijepih malih vrganja.
Naš omiljeni samoborski restoran, Krčma Gabreku, poznat je među ostalim baš po vrganjima. Gabrek na jelovniku ima jedno sedam jela od svježih vrganja, plus izvrsnu salatu od ukiseljenih šumskih gljiva, koju pripremaju cijelu godinu.
Jučer popodne, usred sezone vrganja, u Gabreku, međutim, nije bilo svježih vrganja. Htjeli smo naručiti vrganje na žaru i pohane vrganje, no mladi konobar, kojem je bilo očigledno neugodno, promrsio je kako danas nema dovoljno dobrih vrganja za grill i pohanje, pa možemo dobiti jedino jela s umakom od vrganja.
E sada, dva su moguća objašnjenja za ovaj krajnje neobičan događaj, da usred sezone vrganja u lokalu poznatom po vrganjima, vrganja odjednom nema. Prvo, Gabrekov dobavljač nije stigao dostaviti gljive, a nikome iz restorana nije se dalo otići na plac. I drugo, Gabrekova je kuhinja išla linijom manjeg otpora, pa su sve vrganje koje su dobili odmah izdinstali ili smznuli zatim raspoređivali po pastama, rižotima, jajima i juhama.
Ovaj anakroni i mediokritetski pristup svježoj sezonskoj hrani svojedobno je bio karakterističan i za prilično skupe zagrebačke restorane. Sama činjenica da jučer u Gabreku nije bilo vrganja spada u lokalne ugostiteljske kuriozitete godine (kao da recimo, usred sezone kestena u Orijentu ne bude kesten pirea). Dobra vijest je da smo u Gabreku svejedno opet vrlo dobro ručali, oslanjajući se na njihove cjelogodišnje favorite, pečenu teletinu i pastrvu u kukuruznom brašnu.
