Kako izgleda hrana u većini hrvatskih shopping centara? Ne izgleda. Uz obavezni McDonald’s i KFC u velikim shopping centrima, tu je neizbježno još nekoliko istočnjačkih šankova, nešto talijansko, pokoji sendvič bar ili kvaziroštiljarna.
Uspjeh restorana u shopping centrima zavisi isključivo od posjećenosti pojedinog shopping centra. Arena je barem vikendima stalno puna, dok je u Importanne Galeriji i u Branimiru svaki dosadašnji pokušaj stvaranja restoranskog života redovito propadao.
Ta nam činjenica jasno govori da u Hrvatskoj ljudi ne idu u shopping centre zbog restoranske hrane, nego zbog same kupnje ili kina, a onda usput i jedu uglavnom najjeftinije što mogu.
S druge strane, različiti koncepti food halla u inozemstvu uspješno rade već desetljećima. Od Eatalya, koji je demokratski i široko dostupan do skupih robnih kuća poput Selfridgesa, food hallovi i posebni restoranski prostori šire se na sve više katova, sa sve raznovrsnijom ponudom. Ona obuhvaća zasebne barove sa šire prihvatljivim cijenama vrhunskih šampanjaca, štandova s kamenicama i štandova s pastramijem ili štandove s posebnim tipovima pršuta, ribarnice u kojima sami izaberete svježu ribu i donesete kuharima da vam je ispeku, kao i formalne restorane pred čijim se ulazima čeka u redu. U Hrvatskoj takvi koncepti food halla uopće ne postoje.
Naravno, može se tvrditi da većina Hrvata ima premalu kupovnu moć da bi podržali bilo kakvu ponudu kompleksniju od današnje. Međutim, Hrvati masovno jedu na gastro festivalima, o čemu svjedoče i Fuliranje i Burger Fest i niz drugih sličnih manifestacija. A cijene na uličnim gastro festivalima nisu niske.
Što znači da bi u shopping centre, uz obavezni McDonald’s i KFC, trebalo uvesti koncept Fuliranja: riječ je o raznolikoj hrani u trendovskim formatima, koja mora biti dobra. Shopping centrima trebaju i pravi burgeri i ozbiljni wine barovi i barem solidan sushi, pa tacosi, sezonska hrana, vrhunska pizza, ali i soparnik i tako dalje. I sve to mora biti spakirano u moderne, atraktivne poruke, koje bi natjerale ljude da u shopping centre dolaze i zbog dobre hrane, kao bilo gdje drugdje u svijetu.
Nažalost, čini se da su uprave domaćih shopping centara još jako daleko od takvog smjera razmišljanja. Branimir Centar, doduše, pokušava stvoriti food hall od istočnjačke hrane, burgera i sushija, no njihov glavni restoran Umami naprosto nije dobar: njegova se hrana ne bi kvalificirala među prvih trideset na Fuliranju, dok se burger bar i sushi bar još nisu otvorili.
Onaj tko u Hrvatskoj uspije natjerati kupce da u shopping centre dolaze zbog hrane i da tamo troše na hranu jednako kao u gradskim restoranima, mogao bi zaraditi ozbiljan novac i trajno promijeniti hrvatske prehrambeno-društvene običaje.
