Jednom pradavno u bivšoj državi, Laško pivo bilo je sinonim stava i kvalitete. Narančaste limenke s kozorogom ponosno smo švercali na predavanja na Fakultetu političkih znanosti, a kad smo od Studentskog lista ili Starta dobili malo veći honorar, još smo ponosnije cijeli taj tjedan pili Laški golding s ljubičastom etiketom i 14 posto ekstrakta, u onim rijetkim zagrebačkim predratnim polupivnicama poput Kvazara na Opatovini, koji usput govoreći još uvijek postoji.
Laška pivovara danas je, poslije više privatizacijskih ciklusa, tek još jedan proizvođač indiferentnih bezukusnih lagera, kakve nitko ne može razlikovati na slijepim kušanjima. Što je nevažno, jer je proizvodnja bezukusnih piva ionako glavni pravac razvoja svjetske industrije lagera unatrag bar dvadesetak godina. No, u drugoj polovici ovog desetljeća craftovi su, negdje brže kao u Americi a negdje sporo kao u Hrvatskoj, počeli nagrizati dominaciju sterilnih lagera iz supermarketa.’
Pa su pivske korporacije uzvratile ulaskom na tržište crafta, i to kroz India Pale Ale, vjerojatno najprepoznatljiviji žanr crafta. Međutim, u većini se slučajeva pokazalo da je industrijski craft ujedno i najgori craft. Tipičan je primjer Laško IPA, pivo koje je zadnjih tjedana preplavilo televizijski reklamni prostor. Laško IPA doduše miriše po citrusima kao tipična IPA, ali ono nema nikakvo tijelo, nikakav okus koji podsjeća na IPA-u, skoro nikakvu gorčinu i vrlo malo alkohola ( 5,2 posto). Na prvi bi se gutljaj reklo da je riječ o dosadnom lageru koji se pokušao prerušiti u IPA-u. Na drugi je gutljaj lako odlučiti da to jeftino i loše pivo više nikad ne kupimo. Laško IPA još je jedan kolosalni kvalitativni neuspjeh svojedobno ugledne slovenske pivovare.
