Golemi orao štekavac s raskošnim bijelim repom vodio nas je iz kanala Čuna Kut, prema glavnom jezeru Kopačkog rita. Orao je nekoliko sekundi letio doslovno ispred čamca, na visini ne većoj od sedam ili osam metara. Kad je orao nestao u šumi, ulogu vodiča preuzela je elegantna vitka čaplja. Čaplja se zaustavljala na rubovima Čuna Kuta, čekala da joj se približimo na desetak metara, pa bi naglo preletjela do druge strane kanala, pa bi nas opet pričekala i poletjela još malo naprijed, i tako četiri pet, puta zaredom.
Vidjeti veličanstvenog orla štekavca izbliza, u divljini, nevjerojatan je privilegij za svakog tko voli i poštuje prirodu. Mi smo u četvrtak između pola četiri i pet popodne vidjeli barem šest orlova: neke u visokom letu, jednog u niskom letu ispred čamca, i jednog koji se na nekih stotinjak metara daljine odmarao na vrhu topole, ne obazirući se na nas.
Budući da u Kopačkom ritu trenutno živi najmanje 120 orlova štekavaca, u njegovim je kanalima teško ne doživjeti susret s ovim apsolutno spektakularnim životinjama. Naš vodič Damir, stručnjak za Kopački rit (i za craft pivo) puno se više uzbudio kad je ugledao vodomara, ptičicu metalne plave boje sa žutim prsima, koja je brzo proletjela sasvim malo iznad površine vode.
S orlovima i vodomarima, čapljama i tisućama kormorana, koji povremeno glisiraju po vodi ali najčešće odmaraju na granama topola i vrba, kao i sa sve brojnijom jelenskom populacijom (trenutno se procjenjuje da Baranjom luta oko pet stotina jelena i srna), Kopački rit jedno je od najatraktivnijih mjesta u Hrvatskoj za foto safari.
Dok smo na obali Čuna Kuta uživali u apsolutnoj tišini, vodič nam je skrenuo pozornost na još svježe tragove jelena kraj vode. Zatim nam je pokazao jako velike ljušture riječnih školjki, koje se, međutim, ne preporučuju za jelo jer su prepune mulja i imaju neugodan blatni okus. U vodama Kopačkog rita, koje su u ovo doba godine prilično niske, ponegdje tek sedamdesetak centimetara, živi 55 vrsta riba: najrasprostranjenija je babuška, puno je i tolstolobika, ali i smuđeva.
Smuđevi su zbog svoje visoke cijene omiljeni plijen krivolovaca, za koje se pretpostavlja da noću ulaze u rezervat, gdje je bilo kakav izlov zabranjen. Kopački rit nema dovoljno čuvara da bi mogao kontrolirati krivolovce. Kopački rit zauzima 24 tisuće hektara, od kojih 8 tisuća ima status rezervata, što znači da se ondje doslovno ništa ne smije dirati.
Kopački rit srećom nije park uređen za masovni turizam. Kopački rit je jedna od onih rijetkih lokacija u Hrvatskoj gdje se svakodnevno možete suočiti s pravom divljinom i stvarnim životom i smrću u divljini. Dok smo lagano plovili Čuna Kutom, s desne smo strane čamca u jednom trenutku ugledali krzno u vodi. Prvo smo pomislili da je riječ o dabru, no životinja se nije micala, samo je plutala.
Kad smo se približili, vidjeli smo da se radi o ubijenoj srni, s tri rupe od metka u tijelu. Naš je vodič odmah obavijestio čuvarsku službu, ali realno govoreći, čagljevi kojih je Rit također pun, vjerojatno su riješili ovaj slučaj krivolova prije no što su čuvari stigli pokupiti dokazni materijal.
Kopački rit sada raspolaže s nekoliko velikih turističkih električnih brodova, ali bismo preporučili da uzmete čamac i da polako plovite onim njegovim kanalima gdje ima dovoljno vode. I da u tišini uživate u zaista jedinstvenom divljem ambijentu koji bi, ponavljamo enti put, trebao postati jedna od najvažnijih hrvatskih turističkih atrakcija.
Jučer popodne prije odlaska iz Baranje ručali smo u Kormoranu, solidnom restoranu ne jednom od ulaza u Kopački rit, gdje je nas šestero pojelo prilično velikog, uzorno svježeg smuđa s roštilja. Delikatno, pahuljasto bijelo meso pravog baranjskog smuđa nema nikakve veze s onim davno smrznutim poljskim ili ruskim smuđevima kakvi se uglavnom poslužuju u zagrebačkim restoranima.
Na povratku iz Kopačkog rita, dok se nebo baš počeo rumeniti od zalaska sunca, provezli smo se kraj prostranih pašnjak, na kojem šeću stotine bijelih podolaca s velikim rogovima i crvenkastosmeđih hereforda. Život katkad izgleda dobro.
