Promjena vlasništva u Orijentu ovog proljeća simbolično je označila kraj vrhunskog slastičarstva u glavnom gradu Hrvatske. Orijentov solidan ali mediokritetski kesten pire pokazao da se taj brand više ne bavi vrhunskim slastičarstvom. Podsjetimo, prije proljetnog umirovljenja dugogodišnjih vlasnika Orijenta, zatvorili su se Mak na konac i slastičarna Time. Le Kolač Robina Hromalića ostao je najambicioznija slastičarna u gradu, ali ipak bitno manje ambiciozna od Hromalićeva Timea, dok je Jolie Petite super kafić s dobrim klasičnim francuskim kolačima, koji ipak ne ulaze u kategoriju gastronomskog slastičarstva.
Kraj vrhunskog slastičarstva u Zagrebu lako je objasniti. Gastro slastičarstvo zahtijeva visoke troškove, a izlazne cijene moraju biti relativno niske ako se želi postići bar donekle masovna prodaja. U vrhunskom slastičarstvu trenutno nema prostora za održive marže. Tako da se slastičarstvom uspješno mogu baviti samo oni proizvođači koji rade na niskim troškovima (dakle na B sastojcima), ili oni koji su postigli industrijske razmjere proizvodnje, pa veliki obrtaji kompenziraju razliku između visoke ulazne i ne baš visoke izlazne cijene.
Dok god zagrebačka publika ne bude spremna plaćati nešto više cijene za pojedinačne kolače (od 40 do 70 kuna), zagrebačkim će slastičarstvom dominirati Vinceki, Magnolije i Milleniumi.
A o Hermesu i Demelu, da ozbiljne moderne slastičare ne spominjemo, moći ćemo samo fantazirati. Najbolji zagrebački deserti ionako se poslužuju u restoranima. Theatriumov sladoled od goveđe moždine s malinama naš je aktualni favorit.
