Bakarska vodica zapravo nije pjenušac. Ona je, kako lijepo piše na etiketi, gazirano vino. To znači da se u vino dodaje ugljični dioksid, kako bi se vino zapjenilo. Tom se metodom proizvode Fanta, Cola i slična pića. Boci koju smo kupili u našem susjedskom supermarketu nisu pomogli ni umjetno dodani mjehurići CO2.
Bakarska je uporno odbijala pjeniti. U čaši je izgledala kao mirno vino, a tek je na nepcu lagano, ali sasvim lagano bockala, kao vrlo mlado bijelo vino u kojem je ostalo još nešto ugljičnog dioksida.
Bakarska ne miriše ni po čemu osim po lagano zagorjelom šećernom sirupu. Okusa je još manje-opet samo šećer, dok tekstura lijepi usta. Strukture uopće nema. Bakarska vodica jedno je od najgorih vina koja se mogu kupiti u hrvatskim supermarketima. Pa ipak, s cijenom od 40 kuna, ona je 10 do 15 kuna skuplja od niza vrlo dobrih bijelih buteljki s navojnim čepovima (Belje, Iločki podrumi, Vezak).
Sama činjenica da nepitka Bakarska uspijeva održati takvu cijenu svjedoči kajo u Hrvatskoj imamo još previše neinformiranih kupaca: Bakarska je zapravo toliko loša da je se srami i njen proizvođač Mladina iz Jastrebarskog, koja inače puni vrlo pristojan pjenušac Poy. Danas, naime, na Mladininoj web stranici nismo uspjeli pronaći ni riječ o Bakarskoj vodici. Sve bi ovo bilo relativno nevažno da Bakarska vodica nije jedan od povijesno najvažnijih hrvatskih vinskih brandova.
Bakarska vodica nastala je u zaleđu Bakra u pretprošlom stoljeću, od starih zaboravljenih sorti i od žlahtine i bijelog muškata. Proizvodila se prirodnom, ali ne šampanjskom metodom, nego metodom ancestralle, kakvom se i danas proizvode izvrsni pjenušci Limouxa. Pošto su uslijed raznih bolesti bakarski vinogradi opustjeli, proizvodnja pjenušca tek je donekle preživjela u konobama.
Petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata Istravino oživljava brand Bakarska vodica i u roku od jednog desetljeća postiže nevjerojatnu proizvodnju od 2,6 milijuna butelja godišnje. Kompletna hrvatska industrija pjenušavih vina danas je daleko od te brojke. Uz bijelu varijantu s više verzija suhoće/slatkoće, proizvodila se i dubokocrvena Bakarska Rubin.
Jedan od uzroka uspjeha Bakarske vodice, osobito poslije pada Hrvatskog proljeća i strašne represije koja je uslijedila, bio je svakako patriotizam. Bakarska je, naime, na etiketi nosila hrvatski grb. Posve smo sigurni da su je u sedamdesetim i osamdesetim godinama brojni potrošači kupovali zbog grba. U devedesetim je godinama Bakarska pokleknula pred puno kvalitetnijim pjenušcima iz Katalonije, Slovenije i Italije. Prije dvadesetak godina Istravino je pokušalo oživjeti Bakarsku lansiranjem pjenušca od chardonnaya, koji je bio napravljen šampanjskom metodom Nažalost, vino je ispalo prilično loše.
Bakarsku je kasnije preuzela Mladina, koja nažalost nije investirala baš ništa u njenu kvalitetu i modernizaciju. Rezultat je grozno gazirano vino koje se sada prodaje u supermarketima. Današnja Bakarska vodica sramota je za povijest hrvatskog vinarstva i za suvremenu hrvatsku vinsku industriju, a ako baš hoćemo biti nacionalno patetični, riječ je o jednom od najkičastijih proizvoda na kojima stoji državni grb (konkurencija nije mala). Bakarsku vodicu treba ili što prije ukinuti ili radikalno modernizirati. Nismo sigurni da Mladina poslije raspada Agrokora posjeduje kapital i viziju da bi od Bakarske napravila bar donekle pristojan pjenušac.
