U drugom nastavku našeg rezimea hrvatske gastronomije u sad već prošlom desetljeću, bavimo se ljudima koji nisu chefovi, ali koji kao vlasnici ili voditelji restorana pokreću restoransku industriju. Premda manje poznati javnosti, neki od njih važniji su od većine kuhara.
Gospođa Kramarić već više od 23 godine oblikuje, unapređuje i operativno vodi Plavi podrum, jedan od četiri ili pet najboljih i najvažnijih hrvatskih restorana u ovom stoljeću.
Vlado Lisak u svojoj dugoj karijeri nema ni jedan neuspjeh. Godinama je vodio Okrugljak, i to u njegovom najuspješnijem razdoblju, da bi u prosincu 2010. otvorio Carpaccio, koji je do danas jedan od najuspješnijih zagrebačkih restorana. Vlado Lisak hodajući je fakultet ugostiteljstva.
Sonja Perić bila je vlasnica i spiritus movens pulskog Valsabbiona, prvog hrvatskog avangardnog restorana
Mato Đurović u Dubrovniku je stvorio malo restoransko carstvo koje je obuhvaćalo sve žanrove, od luksuzne Nautike, preko folklornih Konavoskih dvora do masovnog kafića Dubravka.
Tulio Fernetich je u San Roccu izmislio žanr hrvatskih gastrohotela. San Rocco i danas održava visoku razinu kvalitete.
Obnovom Boškinca Boris Šuljić pokazao je profesionalnu vitalnost i sposobnost da se ponovo nametne kao jedan od vodećih protagonista hrvatske restoranske i hotelske industrije.
Dražen Boban preuzeo je Vinodol kad je bio zapuštena i zastarjela gostionica. Brojke kažu da je Vinodol danas najuspješniji zagrebački restoran, a hrana je neobično dobra s obzirom na masovnu produkciju.
Obitelj Alfirević stoji iza niza uspješnih i dobrih splitskih lokala, uključujući i genijalni bar Noor
Mario Minder kao voditelj restorana odgovoran je za uspjeh prvog Takenoka, da bi zatim od Tekke napravio najbolji hrvatski japanski restoran do danas.
Obitelj Crnjac vodi dvije velike restoranske institucije, Okrugljak i Dubravkin put.
Davor Bienenfeld u Timeu je definirao kriterije gastrotainmenta u Hrvatskoj.
