Prošlu su godinu u domaćoj gastronomiji obilježila i tri nova proizvoda visokog kvalitativnog ranga. Riječ je o beljskoj kolekciji crnog kulena, crne kobasice i crne slanine, o mozzarelli Un Po Di Latusa i Nikasa i o umacima od rajčice braće Chiavalon
Ovi proizvodi dijele četiri značajke. Prvo, oni su čisti gastro: spadaju u najbolju robu u svojim žanrovima. Drugo, ti su proizvodi napravljeni isključivo od lokalnih sastojaka. Belje ima svoju farmu crnih slavonskih svinja, Chiavaloni imaju svoje nasade rajčica, dok Latus i Nikas mlijeko za mozzarellu otkupljuju od istarskih stočara. Treće, ti su proizvodi optimalna kombinacija crafta i industrije: oni se proizvode zanatskim pristupom, ali ih ima dovoljno za bar donekle širu distribuciju. Četvrto, oni su vrlo dobro brendirani.
Riječ je o tipičnim proizvodima koji definiraju budućnost hrvatske gastronomije. Jer, budimo ozbiljni, budućnost hrvatske gastronomije nije ni u Michelinovim zvjezdicama niti u tehnički virtuoznim i ideološki osviještenim chefovima; najbolji su restorani šlag na torti jednog puno ozbiljnijeg i dugoročnijeg procesa. Budućnost hrvatske gastronomije leži, prije svega, u proizvodnji vrhunske hrane, kako posve neprerađene, tako i prerađene.
Naša restoranska i hotelska industrija može steći prepoznatljiv međunarodni identitet jedino ako radi s našom hranom, i ako ta hrana bude prvorazredne kvalitete: od vrhunskih maslinovih ulja, preko jadranskih plavih tuna do Chiavalonovih rajčica i crnog Baranjskog kulena ili free range jaja iz Zagorja. Potrebe su goleme: svaki OPG koji može pratiti zahtjeve ambicioznih restorana i koji zaista dobro radi, lako će pronaći stabilno tržište. Svako uzgajalište tune unaprijed može prodati svoju godišnju proizvodnju, a svaki škampar ima osiguran plasman kod svog restoratera i hotelijera, ulovio deset ili pedeset kilograma škampa po izlasku na more.
Cijela mesna industrija još je uvijek gotovo nedotaknuto područje, jer u Hrvatskoj uopće ne postoji masovnija organizirana proizvodnja vrhunskog mesa za restoransku industriju, kao ni za ambicioznije trgovine. O tragičnom stanju na sceni pršuta, koje je dijelom posljedica krivo postavljenog modela uzgoja svinja, da i ne govorimo. Tek kad u Hrvatskoj proizvodnja delikatesnih sastojaka, bilo da je riječ o mrkvama i blitvi, ili pršutima i janjećim kotletima, postane dovoljno raširena i transparentno profitabilna, stvorit će se preduvjeti za razvoj autentične nacionalne i regionalnih gastronomija.
