Budimo realni, Plešivica još nije povijesno definiran terroir. Plešivica je desecima godina bila sinonim za jeftina kisela vina iz okolice Zagreba. Premda se na Plešivici u prošlosti uzgajalo neusporedivo više grožđa nego danas, to se grožđe vrlo rijetko pretvaralo u vrhunska vina. Ni u devetnaestom stoljeću, kad su podrumom u Mladini upravljali grofovi Erdödy i kad se ondje vino proizvodilo u velikim količinama, Plešivica nije imala šanse da se uvrsti među najvažnije hrvatske vinske regije: Plešivicu nikada nitko nije uspoređivao s Dingačem, primoštenskim vinogradima babića, Kutjevom ili Santa Luciom.
Sve dok prije tridesetak godina dvije vrijedne obitelji, Tomac i Korak, kojima se kasnije pridružila obitelj Šember, nisu počeli ozbiljno valorizirati vrijednost Plešivičkog vinogorja. Zahvaljujući njihovim naporima i njihovim izvrsnim vinima, Plešivica se danas nametnula kao nadolazeći terroir, koji proizvodi dva zahtjevna tipa vina.
Prvo, tu su pjenušci, koji su uvjerljivo najbolji u Hrvatskoj, što je i normalno, s obzirom na klimu. U cijeloj 2019. na plešivičkim brdima ni jedan dan nije zabilježena temperatura viša od 29,7 stupnjeva, a tijekom srpnja i kolovoza svega je nekoliko dana bilo toplije od 27 stupnjeva. Pjenušci, kako znamo, vole svježu klimu. Drugo, Plešivica se afirmirala kao terroir prirodnih i maceriranih vina. I Tomac i Korak i Šember (a odnedavno i neki drugi vinari poput Kolarića) proizvode vrlo dobre do izvrsne macerate.
Tomčeve Amfore već dugo spadaju među najkompleksnija i najcjenjenija hrvatska vina; Korakova prirodna vina, kad se jednom konačno pojave na širem tržištu, šokirat će hrvatsku vinsku javnost. Plešivica dakle postaje terroir tehnički najzahtjevnijih, a istodobno prirodnih vina: ona trenutno igra u potencijalno višoj ligi od bilo kojeg drugog hrvatskog terroira. Njen je najveći problem premalo relevantnih proizvođača, te inertnost podruma Mladina, čije je usmjerenje posve nejasno, što je golema šteta jer je riječ o najvećem proizvođaču na Plešivici koji, umjesto da se bavi ozbiljnim vinogradarstvom i vinarstvom, održava svoju solventnost punjenjem trash pjenušaca poput Bakarske vodice. I treće, zasad uvjetno, Plešivica bi mogla postati zona međunarodno vrijednih rizlinga i crnih pinota. Za takvo što trebat će još puno vremena, ali ambicije i znanje glavnih plešivičkih vinara gotovo da jamče uspjeh. S obzirom na procvat plešivičkih vina unatrag petnaestak godina, možemo reći kako je ovo područje kraj Zagreba tipičan primjer dobre zemlje i klime,koju ljudi upravo pretvaraju u prepoznatljivi terroir.
Jedan od najvažnijih vinograda na Plešivici svakako je Šipkovica. Evo kako Tomislav Tomac opisuje Šipkovicu: “Vinogradi na Šipkovici počeli su se saditi prije nekoliko stoljeća. Naši vinogradi ondje zauzimaju četiri hektara. Položaj je prirodni strmi amfiteatar, koji se prostire od jugoistočne, preko južne do jugozapadne ekspozicije. Nadmorska visina iznosi od 200 do 270 metara. Tlo je glinasto-ilovasto na laporu (lapor počinje na pedesetak centimetara dubine).
Specifičnost tla na Šipkovici jest visoki postotak fiziološki aktivnog vapna, na nekim dijelovima i preko 30 posto, što izrazito doprinosi mineralnosti i aromatskom profilu vina. Tu vidim sličnost između Šipkovice i vinograda u francuskim regijama kao što su Burgundija, Jura, Alsace i Champagne. Osim visokog postotka vapna, imamo dobar sadržaj humusa, zato što naši vinogradi baš nikad nisu bili tretirani herbicidima, ni mineralnim gnojivima.” Vina obitelji Tomac, koja dolaze sa Šipkovice, osvojila su niz važnih međunarodnih i domaćih priznanja. Pjenušac Classic iz davne 1993. godine dobio je srebro na natjecanju u Parizu 1997. godine. Chardonnay iz kasne berbe 1994. godine osvojio je prvo mjesto u svojoj kategoriji na poznatom francuskom natjecanju Chardonnay du Monde 1996. godine, dok je Pjenušac Amfora iz 2010. uvršten među najvažnija Decanterova vina za 2016.godinu. Traminac Amfora i Sauvignon Amfora iz 2017. šire listu Tomčevih kandidata za najbolja hrvatska vina, no nas je zapravo posebno fasciniralo kušanje starih buteljki Amfore i Rizlinga Amfore, koje je pokazalo da vina s Plešivice imaju možda najveću sposobnost odležavanja, među svim hrvatskim suhim bijelim vinima.
Jantarno smeđa boja koja podsjeća na VSOP konjake. Naglašeno začinski bouquet, tipičan za odležane oranže, u kojem se mogu prepoznati muškatni orah, klinčić, zvjezdani anis i kardamom. Višu notu dodaje narančina kora. Na okusu potpuno čisto, zaokruženo, još vrlo sočno. Dugi, mineralni aftertaste. Vino je u odličnoj kondiciji, bez tragova oksidacije i sigurno će se dobro piti još nekoliko godina.
Kod ove se buteljke prvo pojavio nepoželjni miris kuhanog kupusa, koji je srećom nestao nakon desetak minuta. Pošto se Amfora iz 2008. godine otvorila, bouquet je asocirao na engleski božićni puding s jako puno slatkih začina i suhog voća. Vino ima elegantniju, uljastiju teksturu od 2007. na okusu se uz suho voće osjete elementi konjaka, dok je aftertaste opet jako dug i mineralan. Amfora iz 2008. pokazuje još manje tragova starosti od svoje prethodnice. Apsolutno izvrsno vino.
Jaka, skoro sjajna jantarna boja. Bouquet je gotovo egzotičan. Osjete se karamel, slatki kardamom, suho voće, i kao najviša nota pepermint. Usput rečeno, pepermint se povremeno javlja u alzaškim, kalifornijskim i australskim rizlinzima. Vino je na okusu brutalno suho, dramatično i ultra mineralno. I još relativno mlado. Radi se o jednom od najekspresivnijih Tomčevih vina, koje će trajati još jako, jako dugo.
Vrlo slična boja, ali s više glicerola na stijenkama čaše. Rizling iz 2011. nešto je suzdržaniji na nosu, s prepoznatljivim elementima suhih bresaka i marelica, primjesama citrusa i začina, dok se iz daljine probija pepermint. Vino je elegantnije i zaokruženije od 2009. s dugim mineralnim završetkom, ali nema nevjerojatnu ekspresivnost berbe 2009. koja taj rizling čini jednim od najboljih vina obitelji Tomac uopće. No, i 2011. pred sobom ima još barem desetak godina dobrog života.
Godišnji Vinski izvještaj 2019/2020. možete besplatno downloadati OVDJE
