Jednom pradavno, dok smo išli u gimnaziju i prve novinske honorare pretvarali u prve večere u ozbiljnim restoranima, račune smo plaćali isključivo gotovinom. Sredinom 80-tih godina u Hrvatskoj su, naravno postojale kreditne kartice, Diners i American Express, no one su bile nedostupne gimnazijalcima i studentima. Osim toga, većina zagrebačkih restorana, osobito privatnih, u ono vrijeme nije primala kartice. No, za jednu grupu restorana ni cash ni kartice nisu bile glavni izvor prihoda. Najviše su novca donosile narudžbenice, odnosno famozna reprezentacija. Novija hrvatska restoranska povijest može se podijeliti i na razdoblja karakteristična po određenim dominantnim načinima plaćanja. Evo kako su se trendovi plaćanja u restoranima mijenjali unatrag četrdesetak godina.
Mnogi stariji restaurateri znaju reći kako je kasno doba komunizma predstavljalo zlatno doba ugostiteljstva. Ne zbog posebno dobre hrane i vrhunskih vina, nego zbog neumjerene potrošnje direktora i drugih menadžera u socijalističkim poduzećima. Riblji restorani u centru Zagreba, kao i skupi restorani u sjevernom dijelu grada, doslovno su živjeli od narudžbenica svih mogućih tvrtki za koje su vlasnici restorana znali da neće propasti jer su u socijalizmu, golemim gubicima usprkos, firme rijetko propadale.
Restorani u Opatiji nisu živjeli samo od turizma, nego od 3. maja i njegovih poslovnih partnera. Restorani u Puli živjeli su od Uljanikovih menadžera, a oni u Splitu od Jugoplastike ili Slobodne Dalmacije. Slobodna Dalmacija imala je otvoren račun u ondašnjem prestižnom restoranu u ACY Marini. Kad smo se početkom 90-tih zaposlili u Slobodnoj Dalmaciji, tražili smo nadređene da nam nabave telefaks. Odgovor je doslovno glasio: “Nemamo budžet za kupnju telefaksa u Zagrebu, ali zato kad dođete u Split, uvijek možete jesti u ovom restoranu.” Gdje smo zaista potamanili puno škrpina i zubataca. Takva su bila vremena i običaji.
U prvoj polovici devedesetih došlo je do drastične promjene u načinima plaćanja. Zbog sloma Jugoslavije gotovi je novac postao nesigurno sredstvo plaćanja: u nekoliko godina promijenile su se čak tri valute, jugoslavenski dinar, hrvatski dinar i kuna. Velike su firme i dalje plaćale narudžbenicama, no postotak narudžbenica se smanjio, jer su mnoge velike socijalističke tvrtke propale. Ali su se pojavili čekovi. Plaćanje čekovima dovelo je mnoge restorane na rub bankrota, jer su brojni gosti ispisivali čekove bez pokrića. Stoga su restorani uskoro počeli odbijati čekove.
Njemačka je marka u prvoj polovici devedesetih bila jedno od najpopularnijih sredstava plaćanja. Danas to zvuči krajnje neobično, ali, prije trideset ili 25 godina u većini se hrvatskih restorana moglo plaćati markama.
Prvih osam godina prošlog desetljeća proteklo je u znaku snažnog gospodarskog rasta i još jačeg potrošačkog optimizma. U vrijeme Vlade Ivice Račana BDP je rastao više od pet posto godišnje.
Tvrtke su dobro poslovale, a stalno se osnivalo mnogo novih poduzeća. Njihovi su vlasnici i menadžeri punili restorane i plaćali kompanijskim karticama. Kompanijske kartice bile su omiljeno sredstvo plaćanja sve do izbijanja Velike krize potkraj 2008. koja je uništila neke najbolje hrvatske restorane.
Uslijed ekonomske nesigurnosti koja je vladala Hrvatskom u najmanje pet prvih godina prošlog desetljeća, i koja je dovela do golemog broja blokiranih građana, drastično se smanjio broj korisnika kompanijskih kartica, ali i privatnih kartica. Privatne kartice jesu postale dominantno sredstvo plaćanja, no kako su mnogima zbog blokada bile nedostupne, došlo je do velikog povratka gotovine. Neki od najboljih restorana iz tog vremena, poput Bateline, ni danas ne primaju kartice. Pojedini manji lokali također ne primaju kartice, što je u razvijenim ekonomijama posve nezamislivo. Dapače, lani nam u Kopenhagenu na najmanje dva mjesta bisu htjeli primiti cash, nego su inzistirali da platimo karticom.
Potpuno je jasno da pametni telefoni postaju masovno sredstvo plaćanja. Lani smo u Barceloni baš svugdje mogli platiti telefonom. Imamo Revolut i druge servie, ali mali je problem u tome što domaće banke još nisu razvile dovoljno efikasne vlastite aplikacije za plaćanje mobitelom. Kako bilo, uskoro vam u restoranu zaista neće trebati novčanik. Zamijenit će ga telefon.
