Živimo u vremenu sushi barova. Sushi je doslovno poplavio Zagreb. Interes za čitanje o sushiju još je veći od interesa za konzumiranje sushija. Naš je tekst o novom zagrebačkom sushi baru SoHo samo na Faceu vidjelo više 114 000 ljudi, koji su ostavili više od 800 komentara.
Aktualna hiperinflacija sushi barova potaknula nas je da provjerimo kako ide prvom, originalnom zagrebačkom sushi baru. Riječ je o Evergreenu u Ilici.
Naime, Takenoko, Tekka i Time veliki su, klasični restorani. Takenoko i Tekka bitno su stariji od Evergreena, ali oni, kao ni Time, zaista ne spadaju u žanr sushi barova: oni su skupa s lošinjskim Matsunokijem, fine dining u okviru sushija u Hrvatskoj (Franko’s Street je slučaj za sebe, između sushi bara i fine dininga). A Evergreen, otvoren prije pet ili šest godina, tipični je sushi bar, s barskim stolicama, razmjerno jednostavnom ponudom, šire prihvatljivim cijenama i uskim izborom pića.
Evergreen je postojano dobar: danas smo pojeli šest nigirija i dva gunkana. Nigiri s jeguljama bio je izvrstan, s masnom tunom vrlo solidan, a s divljim lososom recimo korektan. Gunkan više izgleda kao vertikalna rolica nego kao tuljac, ali je bio sasvim okej.
Čak je i juha s kozicama bila prilično ukusna, prema bi šampinjone svakako trebalo zamijeniti sušenim shitake gljivama, koje bi juhi dale nešto umamija (isto vrijedi i za zagrebačke japanske restorane; šampinjoni nemaju što tražiti u azijskim juhama). Selekcija vina je vrlo pristojna, dok je selekcija pjenušaca vrlo loša; male bočice pjenušca potpuno su neupotrebljiva roba, čak i ako ih gosti traže. Male bočice pjenušca su fejk svih fejkova. Usprkos ovim zamjerkama,
Evergreen u Ilici definitivno je dobar, i vrlo solidno popunjen, što nam je drago. Ručak s osam nigirija, juhom i dvije čaše Korakova Sauvignona, platili smo oko 300 kuna.
