Nasuprot urbanoj legendi da hrvatski političari troše puno državnog novca u restoranima, činjenice kažu kako većinu najvažnijih protagonista hrvatske državne politike dobra hrana naprosto ne zanima. Predsjedniku Tuđmanu bilo je uglavnom svejedno što jede, a na državnim se večerama na Pantovčaku posluživala skromna i često loše pripremljena “domaća” hrana. Tuđman se nikad nije žalio.
Premijer Račan više je volio jesti u Vladinoj menzi u podrumu Banskih dvora nego u zagrebačkim restoranima.
Predsjedniku Mesiću sve je bilo dobro, dok je predsjednik Josipović otvoreno govorio o manjku afiniteta prema hrani, a osobito prema vinu. Predsjednica Grabar Kitarović svoju je oproštajnu večeru organizirala u cateringu, što dovoljno govori o njenom nedostatku strasti prema hrani.
Zoran Milanović, novi predsjednik Republike, spada među razmjerno rijetke hrvatske državnike koji poštuju restoranski posao i koji poznaju gastronomiju i restoransku kulturu (tu su još bivši ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, bivši premijeri Nikica Valentić i Ivo Sanader, te nekoliko čelnika Istarskog demokratskog sabora).
Zagrebački Tač na Vrhovcu nesumnjivo je omiljeni restoran predsjednika Milanovića( tamo smo ga zatekli i prije pola godine u društvu jednog uglednog sveučilišnog profesora). Tač, naravno , nije jedini omiljeni Milanovićev restoran: prije više od deset godina Zoran Milanović volio je jesti bakalar u Korčuli, znao je ručati u Bistrou Esplanade, s generalima Gotovinom i Kotromanovićem viđao se u Les Ponts u Green Goldu( taj restoran više ne postoji) , dok se zadnjih godina povremeno pojavljivao u Noelu, jedinom zagrebačkom restoranu s Michelinovom zvjezdicom.
Međutim, Tač i dalje ostaje njegov najdraži zagrebački restoran. Što je, dakle, privuklo gastronomski osviještenog političara u Tač na Vrhovcu? Prvo, sigurno je riječ i o lokaciji. Tač je kilometrima udaljen od gradske gužve, pa za ručak, tijekom radnih dana, osigurava puno diskrecije.
Drugo, vlasnici Tača, Vesna i Tihomir Miletić iznimno su pristojni , uglađeni ali i srdačni ljudi liberalnih svjetonazorskih stavova. I treće, U Taču se zaista jako dobro jede.
Tač je osnovan prije dvadesetak godina.U prvom se svom razdoblju bavio općim kulinarstvom, da bi zatim nekoliko godina eksperimentirao s raznim internacionalnim tehnikama i okusima, od curryja do confita. Unatrag četiri ili pet godina Tač se specijalizirao za hrvatsku, posebno istarsku, tradicijsku kuhinju s maksimalno svježim i sezonskim sastojcima, poput divljih šparoga, artičoka, vrganja i fantastično slatkih starih sorti ljetnih rajčica.
U žanru tradicijskih nacionalnih restorana, Tač je sigurno najbolji u gradu. Tome treba dodati i iznimno kompetentnu listu prirodnih vina. Tač je , očito, imao dovoljno ukusnih argumenata da novog predsjednika Republike učini jednim od svojih stalnih gostiju.
