Dok čitate o plemenitim pothvatima najboljih svjetskih chefova i restorana, moglo bi vam se učiniti da naš sistem prehrane pametniji i održiviji. No, dok gastronomske zvijezde ulažu golemi napor u dizanju svijesti o pristupu hrani koja čuva ljude i okoliš, stvarnost globalne prehrambene industrije je sasvim drugačija. U nekim segmentima, zbog migracija, klimatskih promjena i jačanja konkurencije, mračnija nego nekad.
Kad idući put u supermarketu posegnete za savršenim mirisnim jagodama, ili kad vam ih netko na placu pokuša uvaliti pod domaće, velika je vjerojatnost da će te jagode biti iz Huelve, španjolske južne provincije koja je danas najveći izvoznik jagoda na svijetu. Huelva je trenutno u središtu svjetske pozornosti. Ne zbog svojih jagoda, nego zbog alarmantnog upozorenja UN-ovog specijalnog izvjestitelja za ekstremno siromaštvo i ljudska prava Philipa Alstona.
Alston je nedavno posjetio plantaže jagoda u Huelvi i objavio da je tamo vidio doslovno najgore uvjete rada na svijetu. Većinu radne snage u Huelvi čine berači jagoda, migranti uglavnom iz Malija. Oni, upozorava Alston, na plantažama žive kao životinje, u golemim slamovima bez osnovnih uvjeta za život. Novinari El Paisa pratili su Alstona u Huelvi. I objavili reportažu koja pokazuje svu sramotu slavnih španjolskih jagoda.
U 2020. godini, u bogatoj zemlji i prehrambenoj velesili koja proizvodi neka od najboljih vina na svijetu, pata negru i ima milijun Michelinovih zvjezdica, berači na plantažama žive u sklepanim kućicama, u slamovima bez struje i vode.
Naravno, Huelva nije izolirani slučaj. Svako malo izlaze izvještaji o očajnom tretmanu radnika, mahom migranata, u bordoškim vinogradima, na jugu Italije, na kineskim plantažama, na američkim stočnim farmama… No, španjolski primjer specifičan je po dvije stvari: ekstremnom preziru prema radnicima i potpunom izostanku bilo kakve reakcije vlasti.
Na plantažama o kojima je izvijestio UN, radnici žive u kolibamai napravljenima od kartona, paleta za jagode i folija sa staklenika. Kućice na okupu drže crijeva za zalijevanje koje su radnici dovukli s polja. Na farmi Lepe u takvim uvjetima živi 300 berača. Ostala naselja su manja.
Španjolski Caritas procjenjuje da u slamovima živi oko 2000 berača. Plaćaju im prosječno 6 eura na sat. Neki žive u slamovima već više od deset godina. Kuhaju noću, pod svjetlom mobitela, vodu donose s česme udaljene dva kilometra i drže je u plastičnim kanistrima u kojima su bili herbicidi. WC-a nema pa idu u šumu. Lokalni komunalci ne odvoze njihovo smeće, pa ga skupljaju u plastične vreće i bacaju u obližnji klanac.
Radnici su u slamovima uspostavili vlastiti red. Pokušavaju ih održati čistima, imaju pravila ponašanja i raspored termina za kuhanje. Otvorena vatra, alkohol, droga i tuča su zabranjeni. Mnogi radnici sele od farme do farme. Beru jagode u Huelvi, pa grožđe u Logroñu, jabuke u Lleidi, tikvice i Almeriji, žito u Salamanci, bademe u Tomellosu. One koji nemaju radne dozvole najviše eksploatiraju. Vlasnici plantaža drže ih na najnižim nadnicama obećavajući da će im srediti papire. Potjeraju ako se pobune što papira mjesecima nema. Neki rade po cijele dane za manje od 200 kuna.
Bez papira je teško dobiti i loše plaćene poslove, pa radnici ostaju bez novca za hranu. I onda, doslovno, jedu ono što uberu u šumama. Neki su El Paisu pričali da su radije jeli travu nego da uzimaju hranu drugim radnicima. Među beračima je dosta bolesti, jer ne mogu osigurati dovoljno odmora i propisnu higijenu. Zaraze se u pretrpanim kolibama brzo šire.
Da bi dobili papire, moraju dokazati da žive u Španjolskoj najmanje tri godine i da imaju najmanje jednogodišnji ugovor o radu. Što malotko od migranata na farmama ima, biznis model španjolske poljoprivrede temelji se na jeftinom radu na određeno vrijeme. Ne mogu ni prijaviti prebivalište, jer žive na livadi u kartonskim kutijama.
Zanimljivo je da je prema statistikama iz 2016. godine 74 posto radnika u Huelvi imalo i prebivalište i jednogodišnje ugovore, ali gotovo nijedan nije dobio papire. Naprotiv, morali su “isplatiti” svoje ugovore duljim smjenama i nižom satnicom od migranata.
Berači kažu da je situacija na plantaži Lepe uvjerljivo najgora. Oni koji imaju papire i zarađuju više od tisuću eura mjesečno, i dalje žive u slamovima jer im nitko ne želi iznajmiti stan. Andaluzija zarađuje milijarde na intenzivnoj poljoprivredi. Za slamove se zna više od 20 godina. I španjolske vlasti nikad nisu učinile ništa da se situacija promijeni. Prema tvrdnjama UN-ovih izvjestitelja, svaki put kad su tražili odgovor od državnih institucija, one prebacivale odgovornost na loklne vlasti i obratno. A situacija se pogoršava. Nakon Alstonova dramatičnog izvještaja, španjolsko Ministarstvo rada i socijale obećalo je da će proizvođače prisiliti da radnicima osiguraju smještaj i da će uvesti nadzor nad radnim uvjetima.
