Ponedjeljak 16.ožujka, 13 sati. Sunčan i blag proljetni dan, idealan za sjedenje na terasi pod uvjetom da imate malo deblji sako, baloner ili kožnu jaknu. Na prostranoj terasi Budweisera u Heinzelovoj sjedi , osim nas, još samo jedan gost.
Malo ranije, oko podneva, vidjeli smo još dvojicu, mladih dobro raspoloženih ljudi, a kasnije je došao jedan stariji gospodin, koji nije ručao nego je naručio tri pizze za van. U blagovaonici sjedi još šest ili osam ljudi. Više od deset ručkova u sat vremena u doba epidemije? Reklo bi se da nije loše.
Nažalost, zapravo je katastrofalno. Kraj Budweisera u Heinzelovoj 17 svakodnevno prolazimo već 14 godina, otkako smo doselili u kvart. Naprosto, kad god u grad idemo pješke a ne autom , prođemo kraj Budweisera.
Kad se pješke vraćamo s posla, prodjemo kraj Budweisera. I nikad ga nismo vidjeli tako praznog. Ova se pivnica s dobrim roštiljem počinje puniti već oko 11. U jedan se stoji u redu za stol, a gužve traju do kasnog popodneva; Budweiser je odlična vrijednost za novac, ne samo po količinama, nego i zato što ondje kuhaju profesionalno. Pa ipak, usprkos niskim cijenama – gulaš s divljači danas se nudio za samo 50 kuna – Budweiser je turobno prazan.
Zagrepčani trenutno ne žele jesti u restoranima, pa utoliko više poštujemo one restorane, od Budweisera preko Carpaccia i Tekke do fine dininga poput Noela, Nava i Theatriuma, koji i dalje rade. Oni sada podsjećaju na restorane iz ratnog Zagreba 1991. koji su normalno posluživali hranu pod zračnim uzbunama.