Navike Zagrepčana su se promijenile. Ljudi više ne žele izlaziti u podrume i ako već nisu u pješačkoj zoni, žele parking pred restoranom
Ulaz u ruski restoran Pushkin na uglu Boškovićeve i Palmotićeve, već je mjesecima zatvoren rešetkama. Sudbina Pushkina koji sve skupa nije radio dulje od nekoliko mjeseci, simbolizira kraj zelenog vala kao zagrebačke ugostiteljske zone. U prometnim donjogradskim ulicama između, šire gledajući, stare džamije i Hrvatskog narodnog kazališta, svojedobno su bili smješteni najelitniji zagrebački restorani. U osamdesetim su godinama gradskom restoranskom scenom dominirali Tiffany na uglu Gundulićeve i Hebrangove, Altamira u Palmotićevoj blizu Boškovićeve, te talijanski LR nekoliko kuća dalje, prema Jurišićevoj.
U devedestim je godinama Karaka u Hebrangovoj bila jedan od najpopularnijih i najboljih zagrebačkih restorana, a u 2000-tima se s novim vlasnicima pokušavala kako tako držati iznad vode. U podrumu na kojemu je danas natpis Pushkin, nalazio se vrlo dobri Sorisso, dok je u Altamirinom podrumu sasvim uspješno radio Old Friends Pub, navodno omiljena zalogajnica bivšeg predsjednika Josipovića koji stanuje preko puta.
Drugi pokušaj u Orisu
Istodobno, na istočnom smjeru zelenog vala, u Hatzovoj ulici, u prostoru gdje je danas rock klub Beertija, promijenilo se nekoliko restorana: jednom od njih, Jinxu, suvlasnik je bio rukometni golman Vlado Šola. Preko puta Jinxa riblja konoba Čiho često je bila puna do zadnjeg stola: ondje je do danas preživjela neka dosta beskarakterna gostionica mafijaškog imena. Naposljetku, prošle je jeseni u lijepoj Orisovoj zgradi u ulici kralja Držislava, otvoren restoran Voncimer, na čelu sa sjanim chefom Marijom Starmanom. Voncimer je propao poslije samo nekoliko mjeseci. Ove se jeseni očekuje drugi pokušaj, s drugim voditeljima i kuharima, i značajno drukčijim usmjerenjem.
Na cijelom Zelenom valu danas su, zapravo, otvorena još samo dva restorana; talijansko-riblji Gallo u Castellum centru u Hebrangovoj, koji ima lijep vrt i vlastiti parking, te Mašklin i Lata na uglu Hebrangove i Preradovićeve. Gallo je poznat po dovođenju VIP gostiju i turističkih grupa veće platežne moći, dok se u Mašklinu i Lati, gdje je prije više od petnaest godina kuhao Stephan Macchi, uglavnom skupljaju momci iz tužilaštva, policije i sigurnosnih službi. Karaku, koja se u međuvremenu pretvorila u neku vrstu fast fooda inspiriranog Meksikom, ne možemo ubrojiti u prave restorane. I to je sve.
Problem lokacija
Zašto, dakle, restorani na Zelenom valu , najprometnijem dijelu strogog centra Zagreba, nemaju nikakve šanse preživjeti, a kamoli uspješno poslovati? I zašto to pravilo vrijedi za skoro sve restorane, neovisno o kuharu, žanru i vođenju restorana? Čini se da je odgovor isključivo u lokacijama, koje su došle u sukob s današnjim zagrebačkim navikama, kad je riječ o izlascima. Do većine lokala na Zelenom valu ne može se doći autom, jer je ondje nemoguće pronaći parking. A Zagrepčani danas posjećuju ili lokale u pješačkim zonama i shopping centrima, ili lokale do kojih se mogu dovesti. Vrlo je malo iznimaka. Drugo, više nitko ne želi jesti u podrumima.
Čak ni briljantno uređeni Voncimer nije uspio privući dovoljan broj gostiju. Kada je riječ o restoranima, podrumi su u Zagrebu definitivno nepoželjni i demodirani. A baš svi svojedobno uspješni restorani na Zelenom valu, nalazili su se u podrumima. Čini se da bi na Zelenom valu trenutno mogao uspjeti jedino neki apsolutno spektakularni restoran visoke gastronomije. Ali otvorenje takvog restorana u Zagrebu nije realno očekivati.
