Neki ljudi, ne mnogo njih, imaju sasvim poseban odnos prema restoranima. Za te ljude izlazak u restoran ne znači samo povod da utaže glad, niti prestižniji i skuplji oblik večernjeg provoda. Za takve ljude, među koje ubrajamo i mi, odlazak u restoran predstavlja jedno od središnjih mjesta dnevnih i tjednih, osobnih i društvenih rituala.
Restoran, dakle, nisu samo dobro kuhanje, vrhunska vina i otmjeni servis. Restoran može biti važan dio privatnog unutarnjeg života . Mi koji zaista volimo restorane, odlazak u restorane doživljavamo kao malu, malo veću ili ozbiljnu svećanost, il pak kao efikasan oblik ublažavanja stresa. Terasu zagrebačkog Carpaccia jučer su napunili baš takvi ljudi, psihiloški i društveni ovisnici o restoranima.
Naime, jučer između dva i četiri popodne, Carpacciova je terasa bila puna do predzadnjeg stola, kao da nitko nije čuo za epidemiju. Cijela Teslina ulica jučer je usprkos toplom proljetnom danu bila tužno pusta . Najviše četvero, petero ljudi u cijeloj ulici. A na Carpacciovoj terasi, usred Tesline , ručalo je jedno 25 gostiju.
Svi smo, naravno, znali da će se u srijedu navečer svi restorani zatvoriti na neodređeno vrijeme, pa smo otišli u centar Zagreba na zadnji ručak, u restoran s najboljim servisom i ugođajem u centru grada. I svi smo se, od doajena hrvatskog ugostiteljstva Alberta Papa do čuvenih nogometaša koji su zauzeli stol u dnu terase, osjećali nekako melankolično i svečano. Jer smo znali da nemamo pojma kad ćemo se moći vratiti u Carpaccio, ili u bilo koji restoran u Hrvatskoj. Usput govoreći , hrana je bila izvrsna. Na zadnjem ručku u centru Zagreba pojeli smo sjajan vitello tonnato, još bolje tagliatelle s telećim raguom i mirisnog brancina u cartocciu.
