Esplanadin Le Bistro, lijepi straklenik s neodoljivim uličnim vrtom, zadnjih je godina bio simbol mediokritetskog pristupa gastronomiji. U Bistrou redovito jedemo četvrt stoljeća, i jedino je razdoblje početkom dvijetisućitih, poslije odlaska sjajnog chefa Krune Veličana u Austaliju, bilo slabije od posljednje dvije ili tri godine. Bistro je bio i jedan od prvih restorana koje smo početkom siječnja recenzirali na Kultu Plave Kamenice. Tada se neprecizno kuhalo, koristili su se drugorazredni i nedovoljno obrađeni sastojci (glazirana rebra bila su nejestivo masna), dok se jelovnik doimao dosadnim. Stoga, kad smo jučer sjeli za jedan od dva visoka stola na terasi, nismo previše očekivali.
Srećom, već nas je jelovnik demantirao: punjeni cvjetovi tikvica, dimljena palamida, bouillabaisse s dagnjama i tataki od tune s hrskavim bamijama zvučali su uzbudljivije nego većina jela koja su se u Le Bistrou mogla dobiti u posljednje vrijeme. Meniju se jedino može prigovoriti nedostatak naglaska na rajčice: u ovo godišnje doba svaki bi bistro morao što više eksploatirati sve moguće vrste rajčica, pa bi možda bilo dobro da do kraja mjeseca organiziraju dane rajčica.
Budući da nismo bili osobito gladni, naručili smo samo dva jela: raviole punjene šumskim gljivama u umaku do sira (75 kuna) i tunu s bamijom (145 kuna). Ravioli odlično suprotstavljaju zemljani okus šumskih gljiva s izrazito kremastim umakom s koncentriranim okusom parmezana. Prezentacija je bila jednostavna i elegantna, baš kao što pristoji dobrim, gastronomskim bistroima. Forma tornja podsjetila nas je na rukopis Alfreda Portalea, vlasnika njujorškog Gotham Grill and Bara.
Tataki od tune spada među bolja jela, koja se ovog ljeta uopće mogu dobiti u Zagrebu. Prije svega, pametno je da se netko u restoranskom kuhanju sjetio koristiti bamiju, izvrsno povrće čija se popularnost proteže od delte Mississippija preko Bosne i Hercegovine do Bliskog Istoka. Mlada, zelena, hrskava bamija dala je odličan teksturalni kontrast putrastoj, odlično pripremljenoj ružičasto crvenoj tuni. Oba jela zaslužuju visoke ocjene, i značajno nadmašuju sve što smo pojeli u Bistrou od odlaska Jeffreya Velle do danas što je, naravno, kompliment Ani Grgić, glavnoj Esplanadinoj kuharici.
Bistro je ulična legitimacija Esplanade, pa je stoga iznimno važno da se i taj manji restoran najboljeg zagrebačkog hotela može pohvaliti reprezentativnim kuhanjem. Vinska karta je konvencionalna ali solidna, s vodećim hrvatskim prozivođačima, čija vina nisu preskupa za hotel s pet zvjezdica (buteljka vrlo fine Krauthakerove graševine iz 2015. godine košta 195 kuna) te s tek ponešto stranih vinara poput Willya Brundlmayera i Marjana Simčiča. Cijene kućnih šampanjca, Veuve Clicquota i Moeta, spadaju, kako često ističemo, među najniže u bilo kojem luskuznom hotelu u Hrvatskoj, ali i šire. Dvije čaše Veuve Clicquota, raviole, tunu, buteljku graševine i dvije boce vode platili smo 620 kuna.
LE BISTRO
Hotel Esplanade, Mihanovićeva 1, Zagreb
HRANA 4/5 AMBIJENT 4/5 POSLUGA +4/5
sve kreditne kartice
