Phoenix u Jurišićevoj 19, kojeg povremeno spominjemo u tekstovima na Kultu, jedan je od najvažnijih hrvatskih restorana iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Phoenix je otvoren krajem sedamdesetih, kao prvi kineski restoran u Zagrebu, i to s jako visoko postavljenom ljestvicom.
Phoenix je, naime, bio izrazito luksuzan. Spadao je u najluksuznije i najskuplje ondašnje zagrebačke privatne restorane u strogom centru, skupa s Tiffanyjem u Hebrangovoj (koja se onda zvala Ulica braće Kavurić) i LR-om u Palmotićevoj. Malo zbog luksuza, malo zbog za ono doba egzotične hrane, Phoenix je postao omiljeno okupljalište zagrebačke elite, koja se sastojala od obrtnika, estradnih zvijezda, vrhunskih sportaša, uspješnijih novinara, direktora velikih državnih tvrtki i tek ponešto političara: Stipu Šuvara ili Miku Špiljka niste baš mogli vidjeti u trendovskim restoranima.
U Phoenix su skupa s bogatijim Zagrepčanima dolazili, međutim, i ljudi bliski sigurnosnim službama. Naime, u ono su doba popularni restorani i kafići bili središta obavještajnog rada: bilo je gotovo nemoguće dobiti bolji lokal u centru Zagreba, a da vlasnik nije poznavao redovito i kontaktirao neku osobu koja je pripadala udbaško-KOS-ovskim krugovima
Naravno, podrazumijevalo se da se pripadnici službi ponašaju diskretno i nevidljivo. Phoenix je, međutim, imao krajnje indiskretnog udbaša/kosovca, o čemu bi trebalo napisati humoresku. Radilo se o radikalnom ljevičaru, profesoru Davoru Kačaru, ideologu kulturnog lista Oko i koautoru raskošnih monografija o Marxu i Lenjinu.
Kačar, povremeni predavač na Fakultetu političkih znanosti, frizurom i bradom dramatično je podsjećao na Karla Marxa, pa su ga po gradu, normalno, svi zvali Marx. Davor Kačar, čovjek kojeg je čak i Stipe Šuvar smatrao preradikalnim ljevičarom, nije mogao podnositi alkohol, a jako je volio piti.
Pa se u Phoenixu, gdje je večerao skoro svaki tjedan, i gdje je često sjedio za vlasnikovim stolom, poslije par pića znao hvaliti iskaznicom Službe državne sigurnosti, a nerijetko je na stol vadio i pištolj. Ne zato da bi nekom prijetio, nego da bi, eto, pokazao kako i filozofi mogu raditi za službe državne sigurnosti i nositi oružje.
Davor Kačar, koji je početkom rata pobjegao u “Krajinu” (umro je u Srbiji) nikad nije bio pravi, operativni udbaš, ali je njegovo ekscesno ponašanje u Phoenixu gdje je, ponavljamo, uglavnom sjedio za vlasnikovim stolom, razotkrivalo infiltriranost službi u ondašnji svijet zagrebačkih restorana.
A vlasnik Phoenixa, da stvar bude zabavnija, bio je Albanac Vebi Velija; nacionalna pripadnost ovdje je bitna, jer se u vrijeme otvaranja i afirmiranja Phoenixa na Kosovu stvarao masovni protusrpski politički pokret, koji je organizirao velike demonstracije 1981. godine, s prilično krvavim završetkom. Vebi Velija ju devedesetim je godinama otišao u Tiranu, gdje je postao jedan od najuspješnijih albanskih kapitalista. Umro je u Albaniji.
Kad je, pak,riječ o Phoenixovoj hrani, ona je bila neobično sofisticirana i za današnje, a ne samo za ondašnje kriterije. Primjerice, Phoenixovi su kuhari koristili tehniku zarezivanja lignje, koju su prethodno otvorili. Kad se, dakle, otvorena manja lignja zareže po određenim uzorku i zatim na tridesetak sekundi baci na jako vruću ploču, ona se sama savije u oblik sličan fusilima. Tu tehniku koja i običnu patagonicu čini vizualno ekstravagantnim jelom, oduvijek primjenjuju skuplji londonski kineski restorani, dok je iz Hrvatske davno iščezla.
Phoenix je, nadalje, držao skupe klasike poput jastoga u black bean umaku i juhe od peraje morskog psa, kao i normalna eurokineska jela poput spring rollsa, wantana, pohanog sladoleda ili pohanog ananasa. Među vinima isticali su se Dingač zadruge Potomje, Faros, te bijeli i sivi pinot Kleti Goriška brda.
Kineska verzija Phoenixa nije izdržala ekonomski turbulentne osamdesete, u kojima se katkad zbog nestašice deviza ništa nije moglo uvoziti. Kako se kineski restoran ne može voditi bez ekstenzivnog uvoza, vješti gospodin Velija odlučio je Phoenix pretvoriti u argentinski restoran. I tako je Zagreb dobio svoj prvi latino restoran i luksuzni steakhouse, sve u jednom podrumu.
U argentinskom Phoenixu probali smo prve empanade, prve T-bone steakove, prva glazirana, dugo pečena teleća rebra, mislimo da nije bilo cevichea. U devedesetim se godinama Phoenix pretvorio u meksički restoran, koji je neko vrijeme sasvim solidno funkcionirao, da bi ranih dvijetisućitih počeo propadati. Zadnjih je godina bio tužno loš.
U ovom se desetljeću u legendarnom podrumu u Jurišićevoj izmijenilo nekoliko niskobudžetnih bistroa. Budući da Zagrepčani već dugo ne vole jesti u podrumima, lokal u Jurišićevoj 19 vjerojatno se nikad više neće približiti svojim slavnim danima iz osamdesetih godina.
