Skandal koji se desio s inspekcijskim zabranama rada dvadesetak restorana svojim je sadržajem duboko suprotan državnoj politici. Državna politika u sadašnjoj situaciji zaista brani restoransku i turističku industriju, kroz državne plaće, oslobađanje od poreznih obveza i državne kolaterale za kredite. Državna politika pokušava sačuvati radna mjesta u ugostiteljstvu i turizmu. Kako je onda moguće da državna inspekcija postupa suprotno državnoj politici?
Riječ je i naslijeđenom stanju, koje je zapravo tipično za hrvatsku javnu upravu. I danas, trideset godina poslije pada komunizma, hrvatska je javna uprava duboko skeptična prema malim privatnim poduzetnicima.
Svatko tko se bavi biznisom zna s koliko se nepotrebnih, bezveznih i iritantnih birokratskih prepreka poduzetnici svakodnevno susreću. Ugostitelji su tu u posebno složenoj situaciji, jer javna uprava na njih oduvijek gleda kao na sumnjive tipove u velikim autima koji samo žele prevariti državu.
Za takav imidž ugostiteljske profesije svakako sa suodgovorni i pojedini vlasnici restorana, klubova i kafića. Međutim, sve prevare i utaje u hrvatskoj ugostiteljskoj industriji značajno su manje od sadržaja presude u samo jednom nogometnom skandalu. Pa ipak, nogomet koji je opterećen nevjerojatnim financijskim kriminalom, namještanjem utakmica i otvorenim mafijaškim postupcima, uživa status cijenjene društvene djelatnosti, dok javna uprava redovito stigmatizira i maltretira ugostitelje. Zašto?
Zato što ih se ne boji. Kombinacija zazora prema privatnim poduzetnicima s nepostojanjem straha od njihove reakcije, onaj je element koji ugostitelja čini posebno ranjivim. Koliko god mrzimo riječ uhljeb, činjenica je da kod nas zaista vlada kultura uhljeba; mnogi koji žive od uhljebničkog novca duboko preziru one koji pune proračun. Takav mentalitet, pomiješan s ponešto političke gluposti u Državnom inspektoratu, doveo je do recentnih skandala.
