Zadnjih smo dana razgovarali s više chefova i vlasnika vodećih hrvatskih restorana. Neki su odlučili otvoriti 11. svibnja, drugi poput Rudolfa Štefana i Daniele Kramarić, dvoje vodećih autoriteta hrvatske restoranske industrije, smatraju da zasad nema uvjeta za otvaranje, treći još nisu sigurni. Restorani se u svakom slučaju moraju otvoriti i zbog opstanka same industrije i zbog turističke sezone kakva god ona bila, i zbog funkcioniranja gradova: grad bez restorana i kafića naprosto nije grad.
Na temelju razgovora s glavnim protagonistima hrvatske restoranske scene, pokušali smo artikulirati pet minimalnih uvjeta koje Vlada i Stožer trebaju ispuniti da bi veći broj restorana mogao početi raditi.
Na ovoj listi nema ukidanja osobito besmislene odredbe o tome da hotelske restorane ne smiju posjećivati nehotelski gosti, jer se ova lista odnosi na sve restorane, a ne samo na hotelske. Nadamo se da su Vlada i Stožer već odustali od te odredbe.
Restorani se trebaju otvoriti 11. svibnja a ta pravila, od maksimalnog broja gostiju za jednim stolom do eventualnih pregrada od pleksiglasa, još ne postoje u formalnom obliku.
Nigdje u Hrvatskoj osim u Zagrebu i možda u Splitu, ni jedan ambiciozniji restoran ne može raditi bez slobode kretanja unutar cijele zemlje. Lokalno im je tržište premalo.
Naime, ako bi se radno vrijeme ograničilo do 21 sat, to znači da bi restorani izgubili prihod od večere koji je po ljeti ionako mnogo veći nego prihod od ručka. Turisti na moru ni ne dolaze u restorane prije osam, osam i 30.
Dosadašnja je praksa pokazala da se razmak od dva metra ne održava ni u tržnicama, ni u trgovinama, ni u javnom prometu. da ne govorimo o taksiju, gdje je razmak između vozača i putnika nužno manji od metra, pa taksiji normalno voze. Odlazak u restoran svodi se na sjedenje. Gosti se ne kreću, niti međusobno komuniciraju, što znači da je restoran manje riskantno mjesto za širenje virusa od trgovina, tržnica i javnog prijevoza
