Skoro svi zagrebački supermarketi prodaju unaprijed narezani pršut. Zaposlenici na odjelima suhimesnatih proizvoda jednom ili dvaput dnevno, zavisno o potražnji, narežu platu pršuta, koji onda satima stoji u vitrini. Jedina pouzdana iznimka od takve prakse jest famozni Konzum u Radničkoj, i dalje najbolji dućan u Hrvatskoj, gdje se pršut uvijek reže po narudžbi.
Što je logično, jer pršut je jedan od suhomesnatih proizvoda koji se ne smije rezati unaprijed. Poslije dva sata u vitrini, pršut mijenja teksturu i postaje slaniji, a hrvatski su pršuti ionako preslani. Poslije četiri ili pet sati pršut dobiva neugodan okus užegle masnoće i postaje potpuno neupotrebljiiv, baš poput pršuta koje smo jučer kupili u dva samoposluživanja koja pripadaju različitim trgovačkim lancima.
Na oba smo mjesta pršut kupili između četiri i pet popodne, i u oba je slučaja pršut, od različitih proizvodjača, bio jako užegao i potpuno nejestiv. Takav odnos prema pršutu kompromitira trgovine i proizvođače i pršut kao navodnu hrvatsku delikatesu. Ne očekujemo, naravno, da u supermarketima pršut režu nožem. To je vremenski zahtjevan posao koji traži specifična znanja. Međutim, ne vidimo zašto se pršut ne bi rezao strojno pred kupcem, kad ga kupac zatraži. Strojno rezanje dvadesetak dekagrama pršuta traje otprilike minutu, što ne usporava prodajni proces na suhomesnatim odjelima, na kojima u većim trgovinama ionako radi dvoje ili više ljudi u smjeni.
Ne postoji, dakle, nikakav razlog da se u supermarketima pršut ne reže pred kupcem, po narudžbi. Trgovački bi lanci uvođenjem takve procedure vjerojatno podigli prodaju i izbjegli katkad zaista katastrofalno lošu kvalitetu unaprijed narezanog pršuta.
