“U travnju sam imao samo 9 posto realizacije u usporedbi s prošlom godinom” rekao nam je danas jedan od najuglednijih hrvatskih privatnih vinara koji, razumljivo, u ovim okolnostima želi ostati anoniman. “Da bih preživio, moram doći do barem 33 posto realizacije za ovu godinu. Nadam se da će netko ipak doći na more i da ću doći do tih 33 posto.” Velike tvrtke, koje puno više vina prodaju u supermarketima, postižu nešto bolje brojke od privatnih vinara koji se nikad nisu oslanjali na maloprodaju: one bilježe od 23 do više od 50 posto realizacije u usporedbi s 2019.
No, kako je proizvodnja vina u Hrvatskoj izrazito oslonjena na turizam i na restoransku industriju, prodaja vina u supermarketima tek je djelomično, ne i dovoljno rješenje za najveću krizu hrvatske vinske industrije od Domovinskog rata do danas. Evo što kažu brojke.
U Hrvatskoj se godišnje proizvodi oko 60 milijuna litara vina, registriranog preko Zavoda za vinarstvo. Uzmemo li u obzir kućnu proizvodnju i neregistriranu proizvodnju koja se stavlja u promet preko lokala i točionica nižeg ranga, ta je brojka znatno veća. Maloprodaja, čak i kada joj ide najbolje, ne može progutati više od 40 milijuna litara vina. Od tih 40 milijuna litara, oko 25 posto otpada na jeftina uvozna vina iz Južne Amerike, Makedonije, s Kosova i iz nekih zemalja Europske Unije. Što znači da hrvatska vinska industrija u supermarkete može plasirati najviše 30 milijuna litara vina.
Recimo da turisti ipak dođu i da zagrebačkim restoranima krene posao, još bi se desetak milijuna litara moglo prodati u HoReCi. Što dovodi do zastrašujućih 20 milijuna litara viška. I to u optimističnoj varijanti, koja podrazumijeva visoku potrošnju u supermarketima i kakvu takvu sezonu u srpnju, kolovozu i rujnu.
Sadašnja situacija postavlja tri strateška pitanja. Prvo, koje će hrvatske vinarije preživjeti ovu godinu? Na to je pitanje, naravno, nemoguće odgovoriti posve precizno, a osobito ne poimenično. Jasno je, međutim, da su najugroženije vinarije srednjeg ranga, koje zapošljavaju između desetak i dvadesetak ljudi, pa moraju redovito isplaćivati plaće i plaćati sve troškove rada firme koja proizvodi vino za tržište. S obzirom na aktualnu prodaju od devet ili deset posto, takve su vinarije blizu financijskog sloma, osim ako nemaju zalihe da jednu godinu prežive bez prodaje vina. Svega nekoliko srednjih hrvatskih vinarija može se pohvaliti dovoljnim financijskim zalihama. U boljem su položaju polugaražisti koji imaju bitno manje troškove, kao i velike vinarije koje kroz prodaju u supermarketima ipak uspijevaju održavati likvidnost.
Drugo, kako se riješiti viškova vina ? U profesionalnim se krugovima govori o više opcija, poput zabrane uvoza vina iz zemalja koje nisu članice Europske Unije, ili državnog “otkupa” viška vina. Višak vina, naravno, ne može ići u robne rezerve kao višak pšenice, ali bi država vinarijama mogla isplatiti novac koji bi im kompenzirao sadašnje gubitke. Masovno destiliranje vina u hrvatskim se okolnostima čini najlošijim rješenjem.
Pitanje je i kako će se vinari koji prežive ponašati prema ovogodišnjoj berbi. Zasad su jasne dvije pretpostavke za berbu 2020. Većina vinara pobrat će znatno manje, tek oko 50 do 60 posto potencijalnog uroda, jer će novu berbu dočekati s podrumima prepunima vina iz lanjske berbe.
Posve je razvidno da će se morati ići na rušenje cijena. U svakom slučaju, ključno je što prije pronaći model za preživljavanje hrvatske vinske industrije. Kako zbog visoke razine kvalitete koju su hrvatska vina postigla, o čemu svjedoči i bezbroj međunarodnih priznanja, tako i zbog činjenice da vino mora ostati integralni dio hrvatskog turizma i gastronomije.
