Budimo realni, Zagrepčani, bar zasad, nisu pohrlili u restorane. Poslije tri dana rada, mora se konstatirati kako su zagrebački restorani uglavnom poluprazni, a neki i posve prazni. To osobito vrijedi za restorane u centru grada.
Sinoć smo, prvo oko pola osam, a zatim oko pola jedanaest, prošetali strogim središtem Zagreba. U desetak restorana izbrojali smo malo više od sto gostiju. Okej, pojedini restorani u centru imali su dobre najave i dosta rezervacija za vikend. Sutra i preksutra vidjet ćemo što će se od toga realizirati. No, nisu poluprazni samo restorani u centru; danas je kroz Budweiser u Heinzelovoj, između 11 i 30 i 12 i 45 prošlo najviše trideset gostiju. U normalnim bi ih okolnostima bilo barem stotinjak.
Sama činjenica da su restorani uglavnom prazni, uz par iznimaka koje se ne odnose na centar grada, nije, međutim razlog za dugoročni osjećaj panike. Podsjetimo, prvo,da su se restorani ispraznili već početkom ožujka. U zadnjem tjednu prije zatvaranja u većini restorana gotovo uopće više nije bilo gostiju, pa su uslijedili masovni otkazi, ili prestanak rada prije državne odluke o lockdownu.
Carpaccio je jedini restoran u centru, koji je uoči lockdowna bio pun, uglavnom za ručak i na terasi. Gosti su se već u ožujku bili uplašili epidemije, pa su prestali izlaziti. Trebat će vremena da se ponovo usvoji navika izlazaka u restorane; jedno američko istraživanje objavljeno jučer, pokazalo je kako se čak 58 posto Amerikanaca nije spremno vratiti životnim navikama prije lockdowna.
Drugo, činjenica je da se kupovna moć snažno smanjila. Ne toliko zbog rasta broja nezaposlenih, koji je zasad manje drastičan nego u brojnim drugim zemljama, nego zbog smanjivanja plaća, ali i zbog straha od budućnosti. Oni koji imaju zalihe ne žele ih trošiti jer nemaju pojma što će biti sutra i preksutra.
Kriza uvijek i psihološki utječe na pad potrošnje, što znači da se restorani moraju prilagoditi ponudom i cijenama, kao što je to učinio Filip Horvat u Theatriumu, gdje dvoje ljudi mogu izvrsno ručati ili večerati za pedeset do šezdeset eura.
Treće, kako ekonomija još uvijek stoji, nema poslovnih ručkova, koji su činili važan dio restoranskog proračuna. Isto tako, budući da mnogi ljudi rade od kuće, nema više masovnih gableca, od kojih su živjela brojne zagrebačke zalogajnice.
Četvrto, nema turista. U Zagrebu ove godine turista vjerojatno neće ni biti, barem ne prije zime. Peto, bitno za centar grada. Osim što se ljudi još boje izlaziti, i što se plaše trošiti čak i ako imaju (a mnogi koji su prije dva mjeseca imali sad više nemaju, restorani u središtu Zagreba obilježeni su potresom).
Centar Zagreba danas izgleda otprilike kao Sarajevo ratne 1994. godine. Posvuda po centru, od Frankopanske preko Gundulićeve, Petrinjske, Gajeve pa do Palmotićeve, Đorđićeve i Draškovićeve, pločnici su puni građevinskog materijala, šute, cigli, kamenih blokova i debelih slojeva prašine. Ponegdje se još ne može prolaziti, a sinoć oko 11 navečer, par ulaza od restorana Time, jarko osvijetljena dizalica popravljala je krov na jednoj teže stradaloj zgradi.
Centar Zagreba bio je do 22. ožujka najprivlačnija ugostiteljska lokacija u gradu, i jedna od najprivlačnijih u Hrvatskoj. No, centar Zagreba danas neprivlačan je podsjetnik na traumu koju su Zagrepčani doživjeli 22. ožujka, na dan velikog potresa, kao i na potpunu nesposobnost gradskih vlasti da saniraju posljedice potresa.
Strogi centar Zagreba danas je naprosto jedna velika, tužna ruševina koja nije osobito seksi za izlaske u restorane i barove. Međutim, restorani će se vratiti.
Vrlo dobro pamtimo ratna vremena, kad je bilo znatno manje novca nego danas, a život nije baš bio sigurniji nego danas: restorani koji su bili dovoljno uporni, snalažljivi i kvalitativno orijentirani uspjeli su preživjeti rat i okupiti novu zagrebačku restoransku publiku.
Neki od od njih, poput Baltazara, Okrugljaka ili Asie i dalje rade. Budući da je aktualna kriza ipak puno lakša i od ratne i od krize iz 2008/2009. godine, dovoljno dobri, financijski pametni i organizirani restorani morali bi preživjeti ovo ljeto.
