Danas se na ulazu u trenutno zatvorenu konobu Burin pojavila ploča s natpisom Istarska konoba i bar. Burin, mjesto s dugom i neobičnom poviješću koja obuhvaća razne dogodovštine njihova prvog susjeda, gradonačelnika i sudskog okrivljenika Milana Bandića, odlučio je postati istarski restoran.
S jedne strane, to je svakako pametno. Zagrepčani obožavaju Istru, a Zagrebu kronično nedostaje istarskih restorana. Zapravo, kao istarski restorani u Zagrebu se deklariraju jedino grozni Laganini na Vrbiku (to je onaj lokal ulovljen u posluživanju prstaca) te ekspozitura vodnjanske Vodnjanke u Gundulićevoj ulici. Tač na Vrhovcu po mnogo čemu jest istarski restoran, ali on se želi nazivati tradicijskim nacionalnim restoranom, jer je Tačev obuhvat bitno širi od regionalnog.
Prije godinu ili dvije još smo naišli na jednu konobu s odličnim pršutom, ali lijenim pristupom poslu iznad ulice Rebar. Budući da Zagrebu nedostaju istarski restorani, sasvim je razumno otvoriti istarsku konobu na relativno dobroj lokaciji, na uglu prometne Zvonimirove i još prometnije Heinzelove, pet minuta hoda od Kvaternikova trga prema sjeveru ili tri do pet minuta hoda prema relativno dobrostojećim novijim i posve novim stambenim četvrtima u Branimirovoj i Bužanovoj u južnom smjeru. U blizini je i nekoliko banaka, marketinških agencija i vrlo mnogo privatnih liječničkih ordinacija . S druge strane, prošlost Burina ne govori u prilog budućnosti istarske konobe i bara Burin.
Burin je otvoren prije desetak ili više godina kao vinoteka, tapas bar i restoran.
Tapasa nikad nije bilo, barem ne na šanku (ako tapasa nema za barom to je kao da ih uopće nema) vinoteka je točila točno dva vina na čaše, dok je restoran navodno imao dobre steakove. Pošto je prva verzija Burina propala, ondje se prije par godina pod istim imenom otvorila možda najjeftinija zalogajnica u gradu, pod motom sve za 30 kuna. Budući da ne možete voditi restoran s jestivom hranom i tako niskim cijenama, zalogajnica je ubrzo propala.
Burinova prošlost ne ostavlja puno prostora za optimizam. Voljeli bismo da se varamo, jer bi nam dobar istarski restoran preko puta kuće veoma dobro došao. Međutim, za dobar istarski restoran treba imati profesionalnog I zanatski kompetentnog chefa, sommeliera koji poznaje istarska vina (ili educiranog glavnog konobara koji može glumiti sommeliera) kao i precizno organiziran sustav nabave koji omogućuje da restoran redovito drži neindustrijske istarske pršuta i pancete, Latusove i Špinove sireve, Chiavalonova, Belićeva, Salvelina, Lagunina, Ipšina ili Mate ulja (naveli smo šampionska ulja koja su šire dostupna) svježe crne a možda svježe bijele tartufe…Plus prve divlje šparoge, plus mlado povrće, plus zaista dobrog boškarina, svježu ribu školjke:osobito listove, rakovice, kaneštrele i kamenice. Sve je to golem posao, koji često ne polazi za rukom ni istarskim konobama u Istri.
