U subotu popodne šetali smo strogim centrom Dubrovnika: Pilama, Stradunom i Pločama. Skoro sve je zatvoreno. Ne rade Nautika ni Dubravka. Ne rade Posat ni 360, ni pizzeria Mea Culpa. Ne radi čak ni Proto. Kažemo čak, jer je Proto radio u hladnim zimama početkom dvijetisućitih, kad baš ni jedan drugi restoran u centru Grada nije bio otvoren. Mislimo da je ovaj dubrovački lockdown potpuna katastrofa, zbog dva razloga.
Prvo, dubrovački su restorani unatrag pet godina radili s ekstraprofitima. U dubrovačko se ugostiteljstvo slijevala, realno govoreći, golema količina novca, puno veća nego bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. Stoga je sasvim jasno da su dubrovački ugostitelji naprosto morali skupiti određene financijske rezerve kojima mogu kompenzirati gubitke uslijed otvaranja u sadašnjim okolnostima.
Drugo, ako ne otvorite u sadašnjim teškim okolnostima, izravno ugrožavate brend. Restorani su esencijalni dio identiteta pojedine destinacije. Ne postojregradovi, osobito turistički, bez prepoznatljivih restorana. Restorani su temeljni dio svake zajednice koja živi od turizma. Restorani koji sada ne žele raditi sami sebe isključuju iz te zajednice (pogotovo ako su prethodnih godina akumulirali puno novca, kao što to dubrovački restorani jesu).
Mi smo danas ručali u legendarnoj krčmi Kamenice na Gundulićevoj poljani, koja je bila otvorena i prilično puna. Kamenice su bile izvrsne, a frigane girice funkcionirale su kao zdravija vrsta čipsa. Kraj stola mirno je prosvjedovalo pet li šest susjedskih mačaka, koje se nikako nisu htjele pomiriti s našom odlukom da ih ne hranimo slanim ribama i kamenicama. Mačke, dubrovačka djeca i bezbroj golubova postali su jako vidljiv dio scenografije novog, polupraznog Dubrovnika.
