Kad nam staklenka inćuna ostane nekoliko dana u hladnjaku, u njoj se stvori pokrivač od poluzamrznutog ulja. Taj je pokrivač uglavnom bijele boje ili blijedožute boje, jer skoro svi prerađivači male plave ribe koriste najjeftinije maslinovo ulje bez ikakve arome a često i bez okusa, da bi smanjili troškove proizvodnje.
Jučer smo otvorili teglicu Pelagosovih inćuna u ekstradjevičanskom maslinovu ulju, koju smo ostavili u hladnjaku negdje u ponedjeljak ili utorak. Smjesa na vrhu imala je veselu zlatnozelenu boju. Kad smo izvadili inćune na tanjur vidjela se gotovo neonska zelena boja pravog, rasnog ekstradjevičanskog ulja .
Okus ulja bio je voćno pikantan, s blago gorkim aftertasteom. Takvo se ulje fenomenalno složilo s čistim, intenzivnim , umami okusom slanih inćuna. Otvorili smo, dakle, riblju staklenku i bez ikakvih dodataka osim par kapi limuna i malo papra, večerali čistu delikatesu.
Ne bismo se bunili da su nam ove inćuen servirali u bilo kojem bistrou ili vinskom baru. Dapače, podsjetili su nas na inćune, srdele i skuše talijanskih ribarskih zadruga koje smo jeli u milanskom baru Champagne Socialist, koji drži samo prirodna vina i proizvode malih znatskih tvrtki.
Pelagos generala Gotovine velika je kompanija, koja je ovim inćunima dosegla razinu međunarodno vrijednih španjolskih i portugalskih zanatskih ribljih prerađevina. Gotovinini inćuni u ekstradjevičanskom maslinovu ulju trenutno spadaju među najukusnije proizvode koji se mogu kupiti u našim supermarketima.
