Danas smo na zagrebačkoj tržnici Kvatrić kupili prve ovogodišnje vrganje. Prodala nam ih je gospođa iz Zagreba iili najbliže okolice, što je lako prepoznati po govoru. Vrganji se, uostalom, redovito beru na obroncima Medvednice, pa tako i oko Markuševca, središta velikog i tisuću malih potresa koji nas tresu već skoro tri mjeseca.
Vrganji, naravno, na zagrebačke tržnice i u zagrebačke restorane ne dolaze samo iz okolnih šuma i s njihovih proplanaka, već iz Gorskog Kotara, Slavonije, Korduna, Banije, a katkad i iz Slovenije, Bosne i Srbije. Vrganji spadaju u malu grupu sezonskih delikatesa čiji dolazak na plac svakako treba proslaviti, baš kao i šumske jagode ili prve dalmatinske trešnje.
Zato smo odmah kupili košaricu, pa smo navečer napravili vrlo fin carpaccio s hrskavo prženom ljutikom, još hrskavijim lišćem kadulje, 36 mjeseci starim parmezanom i Ipšinim frantoiom. Vrganji su bili fenomenalni, zemljasti, slasni i orepuni onog jedinstvenog mirisa pokrova šumskog tla. Nažalost, ove ih je godine bitno manje nego lani.
Oko 11 ujutro kupili smo predzadnju košaricu na cijelom Kvatriću. Platili smo 50 kuna za pola kilograma, što je dvadeset do trideset posto više nego prošlog lipnja. Vrganja je manje i u restoranima. Neobično s obzirom na kišno i toplo kasno proljeće.
