U subotu oko podneva svratili smo na brzi ručak u Zlatnu školjku u Martićevoj. Zamalo su nas morali odbiti, jer su na terasi skoro svi stolovi osim jednog za dvoje i jednog za četvero bili složeni za velike grupe gostiju. “Dvije pričesti,” slegnuo je ramenima konobar, pa nam je ponudio stol za dvoje uz napomenu da je i taj stol rezerviran za malo kasnije.
Zlatna školjka nije puna samo subotom, za pričest. Kad smo ondje prije dva tjedna ručali radnim danom, terasa je bila gotovo posve zauzeta, dok u blagovaonici nije bilo ni jedne slobodne stolice.
Jučer oko dvanaest prolazili smo kraj Poke Pokea u Neboderu. U malom je prostoru sjedilo nekoliko ljudi, dok su se dostavljači gurali pred ulazom. I tako je svaki dan u svako doba. Poke poke neprekidno ima posla. Ne znamo brojke, ali očigledno nisu male. Zato znamo brojke za Burgeraj.
Burgeraju, koji ima vrlo malo sjedećih mjesta, nije išlo baš dobro u prvim danima poslije lockdowna. No, trend se veoma brzo promijenio. Ovog je utorka Burgeraj prodao čak 130 hamburgera, što spada među njihove rekorde iz predepidemijskih vremena, kad je riječ o radnim danima.
Franko’s Pizza & Bar u Branimirovoj pun je skoro svaku večer otkako su se restorani ponovo otvorili. Katkad je pun i za ručak. Zalogajnica Šime preko puta tržnice Kvatrić doslovno je prepuna svaki dan za ručak: tri dana zaredom ondje nismo uspjeli probati slobodan stol na terasi (pa zato još nema recenzije).
Budweiser je za ručak uobičajeno solidno pun, a direktor jedne velike vinske kompanije, baš dok smo ručali u Budweiseru, ispričao nam je kako je prethodni vikend htio ručati u Batku na Rudešu. Nazvao je da rezervira stol, pa su ga odbili jer su svi stolovi bili zauzeti. Mi smo se, pak, prije par tjedana sami uvjerili da Tvornica pljeskavica Kosta za ručak radi kao da se epidemija nikad nije dogodila.
U svjetlu jučerašnje vijesti da su hrvatski restorani u drugom tjednu lipnja zaradili 55 posto manje novca nego u istom razdoblju lani, ovi podaci zvuče fascinantno. No, važnije je da oni ukazuju na nova pravila u strukturi restoranske potrošnje u Zagrebu.
Prvo, sada prolaze uglavnom jeftiniji žanrovi, poput zalogajnica, nepretencioznih bistroa koji prodaju burgere, poke, pizze, roštilj ili unaprijed napravljen jeftini sushi. Skuplji restoranski žanrovi, uz svega nekoliko iznimaka, u sadašnjim okolnostima rade vrlo loše. Gosti trenutno plaćaju maksimalno 60 do 70 kuna po jelu, a traže i jeftinije opcije.
Drugo, kvartovski su restorani, opet uz par iznimaka, bitno uspješniji od restorana u centru. Treće, više nego ikad važno je da za tih 35 do 70 kuna, koliko velika većina Zagrepčana danas želi platiti, lokali isporučuju ozbiljnu kvalitetu.
Tu naravno nije riječ o vrhunskom kuhanju već naprosto o dobrom i prepoznatljivim proizvodu. Naravno da i izvan ovih lako prepoznatljivih kategorija ima i drugih, skupljih restorana koji solidno rade neovisno o lokaciji: od Carpaccia, Nava i Mana, do Esplanade i Noela. Međutim, broj Zagrepčana koji jedu u skupljim restoranima očito se drastično smanjio, a stranaca uglavnom nema.
