“Zapravo, ide nam neočekivano dobro,” pričao nam je u utorak ujutro Tulio Fernetich, osnivač i vlasnik San Rocca, jednog od prvih hrvatskih gastrohotela. “Lipanj ćemo završiti na 70 posto prometa u odnosu na lipanj prošle godine. Kad je riječ o zadnja dva tjedna, došli smo na nekih 95 posto, što je prilično nevjerojatno s obzirom na okolnosti. A restoranu ide još bolje. Mislim da zadnjih dana restoran ima više gostiju nego lani. Posao ide toliko dobro da smo ovih dana uz naše stalne radnike zaposlili još jednog, sad se pojavila potreba za još jednim,” kaže gospodin Fernetich, jedan od najboljih poznavatelja istarske turističke scene.
San Rocco u Brtonigli heritage je hotel ladanjskog luksuza, koji je od 2004. godine kad se otvorio stekao vrlo lojalnu publiku u inozemstvu i u Hrvatskoj. U zadnje tri ili četiri godine obitelj Fernetich uložila je puno novca u preuređenje hotela, pa smo tako u noći s ponedjeljka na utorak spavali u jako velikoj sobi, s izvrsno opremljenim minibarom (drže čak i Ardbeg, jedan od rijetkih nekarameliziranih škotskih maltova) prostranom kupaonicom s debelim i mekim ručnicima i walk in garderobom. Na stolu su nas dočekale trešnje i smokve iz San Roccova vrta.
Zahvati u hotelu nisu se ograničili samo na interijere; San Rocco unatrag nekoliko godina ima veliki bazen sa sunčalištem koje gleda na maslinike. Restoranski se stolovi, pak, protežu do malog bazena a gledaju na maslinike, smokve i čemprese.
San Rocco spada među dugoročne turističke trijumfe zelene Istre (more je udaljeno petnaestak minuta vožnje). Tulia Ferneticha, masterminda ovog ugodnog projekta, pitali smo kako ocjenjuje turističku situaciju u Istri u vrijeme epidemije.
“Mislim da nas je epidemija natjerala da još jednom razmislimo o istarskom, ali i hrvatskom turističkom modelu,” kaže vlasnik San Rocca, “Prvo, čvrsto vjerujem da se moramo orijentirati na goste s područja Alpe Adria, dakle na Austrijance, Bavarce i druge Nijemce, Slovence Talijane i na domaće goste. Mislim da su domaći gosti ove godine stali marketinški zanemareni, što je apsurdno. Skoro nitko im se ne obraća, a u San Roccu naši turisti ove godine ostvaraju skoro 50 posto ukupnog broja noćenja. Drugo, mislim da moramo usvojiti turistički model Firence, Austrije ili Južnog Tirola. Riječ je o individualnom, personaliziranom turizmu koji stvara čvrstu vezu između gostiju i njihovih domaćina. I onda se gosti vraćaju neovisno od izvanrednih okolnosti. Vraćaju se zato što imaju povjerenja, pa se ovdje osjećaju sigurno. Agencijski gosti koji odsjedaju u velikim resortima često se ne vraćaju, dolaze samo jednom. A naši su gosti i sada ovdje. Nedavno smo imali jednu njemačku obitelj koja je ostala jedanaest dana. No, ovdje nije riječ samo o San Roccu. I niz drugih manjih, obiteljskih ili dizajnerskih hotela vrlo dobro rade, što se ne može reći za velike hotele, a pogotovo ne za kampove. Kampovi su, bojim se, zasad na nekih dvadesetak posto, što nije dobro. Dakle, mislim da su sadašnje okolnosti pokazale koji je oblik turizma optimalan za Istru I cijelu Hrvatsku; radi se o personaliziranom turizmu više klase, sa što je moguće boljom uslugom i s poštenom lokalnom gastronomijom,” zaključio je Tulio Fernetich, koji ima već 40 posto soba bukiranih za osmi mjesec.
S obzirom na to da sve više potencijalnih gostiju u posljednji trenutak odlučuju hoće li i gdje će putovati, tih 40 posto moralo bi se pretvoriti u završnih 80 do 90 posto, što zaista jest sjajan rezultat,
Gastronomija je od samog početka važan segment San Roccove ponude. Restoran blizu malog bazena u ponedjeljak navečer bio je gotovo pun. Prethodnih je dana bio potpuno rezerviran, a jedne je večeri navratila i Ana Roš, nedavna osvajačica dvije Michelinove zvjezdice.
San Rocco ove sezone nudi sedmoslijedni degustacijski meni za 490 kuna, što je vrlo povoljno jer iznosi 70 kuna po jelu, te nekoliko hladnih i toplih predjela i glavnih jela a la carte. Mi smo večerali vrlo dobar pršut s jakim, skoro brutalnim okusom svinjetine, elegantne škampe sa skutom, pacchere sa sirom , ribom i graškom i prilično komplicirani brudet, čiji je umak bio potpuno gladak i jako intenzivan, dok su se na kriškama palente nalazila tri mala pohana riblja filea od kokota i zubaca. E sada, osnovno je pravilo da se pohana riba ili meso ne stavljaju u umake ili juhe, naprosto zato što će izgubiti hrskavost. Međutim, korica ovih riba ostala je potpuno čvrsta i hrskava premda se kupala u brudetu, što je već ozbiljan kunst.
Vinska karta puna je istarskih favorita, ali po nižim cijenama nego u većini restorana i hotela sličnog ranga; popili smo Damjanićev Clemente Blanc koji košta 260 kuna, pa veselu i šarmantnu Damjanićevu Borgonju par desetaka kuna jeftiniju, pa Claijev Sveti Jakov. Ovo čuveno vino skoro svugdje košta 350 ili više kuna dok u San Roccu stoji 290.
Atmosfera u restoranu bila je toliko zabavna da je jedna grupa stranaca za većim okruglim stolom ostala sjediti do iza ponoći. Mi smo se digli minutu ili dvije poslije njihova odlaska da ne maltretiramo dežurnog konobara. Inače bismo ostali još dugo u noć. San Rocco je postigao optimum između luksuza i opuštenosti kad je riječ o sobama, i između mikrolokalnosti, sezonalnosti i ugodnosti kad je riječ o kuhanju.
San Rocco se ne bavi progresivnom ni osobito modernom ni “michelinovskom” kuhinjom već priprema vrlo ukusne, elaborirane verzije lokalnih jela; u tom su žanru veoma dobri. San Rocco smo prvi put posjetili prije petnaestak godina, kad se obitelj Fernetich tek učila ugostiteljstvu i hotelijerstvu, i kad su pošteno prihvaćali sve moguće kritike jer su znali da se proizvod mora stalno unapređivati. Danas je riječ o jednom od najprofesionalnijih hotela i restorana u Hrvatskoj.
