Peterokutna kula nalazi se na samom početku Decumanusa, glavne porečke ulice. Sadašnja je kula podignuta u 15. stoljeću, no stoji na ostacima nešto starije kule koja datira barem iz 13. stoljeća.
U Peterokutnoj kuli smješten je istoimeni restoran do kojeg se morate popeti nizom zavojitih stepenica, smještenih između prastarih kamenih zidina. Do glavnog lokala vode drvene stepenice. Međutim do samog vrha Kule, Vidikovca, ide se uskim, glatkim, strmim kamenim stepenicama (ne preporučujemo štikle).
S Vidikovca vidite cijeli Poreč i njegove obale; lastavice i čiope kruže oko vas u jatima, galebovi vrebaju bilo što sa stolova, a vjetar stvara dojam da je na kuli barem pet stupnjeva hladnije nego na gradskim ulicama. U ponedjeljak navečer Vidikovac Peterokutne kule bio je gotovo prepun, jedino što je podsjećalo na koronu i turističku krizu bio je veliki razmak među stolovima. Ugođaj na Vidikovcu toliko je poseban da je dobra popunjenost logična i zaslužena.
Hrana je, pak, luksuznija vrsta bistronomije. Peterokutna kula drži čak i pravi wagyu steak, po adekvatnoj, ali ne pretjeranoj cijeni. Čini nam se važnim što na meniju piše da sve ribe, školjke i rakovi dolaze iz Jadrana.
Poslije večere rekli su nam da povrće nabavljaju od lokalnih proizvođača a ribu od porečke ribarske zadruge. Veoma dobro maslinovo ulje, blend bjelice, buže i leccina, dolazi iz maslinika vlasnika restorana.
Večeru smo počeli umamiziranom kremom od parmezana s propisno hrskavim krušnim crumbleom. Slijedili su fino obradjeni repovi škampa srednje veličine s kremom od cvjetače i kremasti krumpir s crnim tartufima i školjkama. Kao glavno jelo dobili smo jako sočni file škrpine s umakom baziranim na temeljcu od škampa, i s puno slatkog ljetnog julliene povrća. Uz to su nam još donijeli izvrsno malo jelo od leće, ječma i kosanih dondola. Nismo, nažalost, imali snage za deserte.
Kuhanje u Peterokutnoj kuli vrlo je civilizirano, precizno i s ugodnim, autentičnim okusima. Valjalo bi još poraditi na kontrastu tekstura i na kruhu, ali opći je dojam zaista više nego povoljan, čemu pridonosi i činjenica da se tartar biftek priprema ručno, a ne u mikseru. Cijene su vrlo korektne: osim wagyua, nijedno jelo nije skuplje od dvadesetak eura, a većina predjela ne prelazi 109 kuna. Kilogram vrhunske oborite ribe košta 450 kuna, što je više nego korektno.
Vinska se lista može unaprijediti atraktivnijim izborom bijelih i maceriranih istarskih vina (nema Claia, Fakina ni lokalne Lagunine Vižinade) kao i malo boljom selekcijom šampanjaca: u cijelom Poreču ne postoji privlačnije mjesto za dobru buteljku šampanjca kakve, međutim, u Peterokutnoj kuli zapravo nema, ne računajući Perignon. No, neovisno od ovih prigovora, Peterokutna kula dobar je restoran, s kompetentnim chefom, iznimno profesionalnim osobljem i uistinu spektakularnim ambijentom.
