Istarski je turizam do prije koji dan stalno rastao. Rezervacije su trenutno stale zbog nekontroliranog širenja epidemije u zemlji, za što je prvenstveno odgovorna hrvatska Vlada. Međutim, ako broj zaraženih padne, Istra bi mogla završiti sezonu na pedesetak i više posto lanjskih rezultata, što bi bilo prilično herojski s obzirom na okolnosti.
Istra je uz Kvarner jedina naša turistička destinacija, koja ove sezone zaista funkcionira (otok Vir, koji ima iste rezultate kao lani ne možemo računati, jer ondje uopće nema hotela; Vir se često svrstava u nekomercijalni turizam). Zašto dakle Istri ide relativno dobro?
Najlakše bi bilo reći kako se radi o lagano dostupnoj autodestinaciji, no takva je konstatacija sasvim površna. Uspjeh Istre zapravo je uspjeh jednog razmjerno precizno artikuliranog turističkog koncepta. Taj se koncept, naravno, mnogogdje ne ispunjava. U Umagu i dalje nema nijednog pristojnog hotela, Istra je baš kao i Dalmacija puna groznih restorana i nepoštenih ugostiteljskih praksi; pojedine velike hotelske tvrtke ponašaju se kao da rade u golemoj spavaonici s morem, dok najveći grad Pula nema relevantnu hotelsku i restoransku scenu. No, to nisu glavne značajke istarskog turizma.
Glavne značajke istarskog turizma, koje su definirane prilično jasnim konceptom nastalim prije više od deset godina, uspjele su u Istri zadržati niz stalnih gostiju koji se vraćaju iz godine u godinu. Te značajke istodobno privlače i niz novih gostiju. Evo o čemu je točno riječ.
Prvo, Istra ima jasan turistički identitet. Gosti lako prepoznaju njene specifičnosti, njen ugođaj, znaju točno gdje su došli i lako razumiju kako se Istra razlikuje od drugih destinacija u ovom dijelu Mediterana. Taj identitet možemo nazvati i hrvatskom Toskanom kao što to još katkad radi vlasnik San Rocca Tulio Fernetich i kao što se često činilo prije desetak ili petnaestak godina. Mi mislimo da je potrebno naći prikladnije i točnije oznake, no istarski je turistički identitet nepobitan i on zaista jest povezan sa stvarnom Istrom,
Drugo, Istra je jedina hrvatska turistička destinacija, koja je uspjela povezati more i unutrašnjost. Utoliko je istarski turistički proizvod naglašeno raznolik a opet cjelovit. Treće, Istra je, usprkos velikom broju loših restorana stvorila snažan gastronomski imidž Taj je imidž nastao na temelju ozbiljnog rada dvadesetak ili tridesetak zaista profesionalnih ugostitelja, ali i na sustavnom promoviranju Istre kao gastronomske regije, za što je osobito zaslužan Denis Ivošević, dugogodišnji direktor Istarske turističke zajednice. Nije slučajno da je prva hrvatska Michelinova zvjezdica otišla baš u Istru.
Četvrto, Istra je jedini dio Hrvatske koji vinarstvo i gastronomiju tretira kao zajednički posao i koji vinarstvo i gastronomiju sustavno stavlja u službu turizma. Vino je danas zasluženo jedan od zaštitnih znakova Istre, no valja podsjetiti da je još prije petnaestak godina, kad je istarsko vinarstvo bilo u mnogo lošijem stanju, na jumbo plakatu iza Učke pisalo Istra, zemlje dobrih vina. Plakat je postavila Istarska županija, što znači da su istarski političari prilično dobro razumjeli što u Istri treba promovirati.
Peto, Istra je uspjela afirmirati niz drugih poljoprivrednih proizvoda. Najvažnije je, naravno, maslinarstvo, u kojem je Istra prema Flos Oleiu niz godina najbolja na svijetu. No, tu su i oživljavanje boškarina, pa nekoliko malih vrhunskih sirana, i konačno povjerenje poljoprivrednika da se od zemlje zaista može živjeti a da se ne vara na poticajima Istarski poljoprivredni proizvodi postali su važan dio istarskog identiteta.
Šesto, osobito važno. Istra stalno želi bolje. U zadnjih desetak godina istarski su hotelijeri napravili upravo golemi iskorak. Izgrađeno je niz hotela s pet zvjezdica, pa je Rovinj postao jedna od dvije najuspješnije hrvatske turističke destinacije u Hrvatskoj. Poreč kroz otvaranje Maree i gradnju Pinee upravo prolazi kroz turistički preporod. Mali hoteli poput San Canziana i Roxanicha prilično su spektakularni, a istodobno izvrsno komuniciraju sa svojom okolinom. Čak i brendovi poput Aminessa, koji ne raspolažu bogzna kakvim hotelima, nastoje dignuti sadržaje u svojim objektima, što novigradski Maestral već godinama uspješno čini specijalnim gastro programima.
Solidna većina protagonista istarske turističke i ugostiteljske scene želi napredovati, učiti i raditi na sebi. AZRRI-jeve kuharske radionice, koje vode vrhunski domaći i strani chefovi, okupljaju vrlo mnogo mladih polaznika. Konobe i restorani zimi vode sve svoje zaposlenike u posjet lokalnim vinarijama, kako bi ljeti znali objasniti gostima kakvo im vino prodaju. Želja za učenjem i napredovanjem esencijalna je značajka istarskog turizma.
Sedmo, Istra je oduvijek nudila relativno dobru vrijednost za novac. Pojedini istarski hoteli i restorani mogu biti skupi i jako skupi, no oni to uglavnom opravdavaju svojom kvalitetom. Međutim, većina restorana i hotela u Istri nisu skupi, osobito ne u usporedbi s Dalmacijom. Dapače, u usporedbi s Dalmacijom i Dubrovnikom istarski turizam i ugostiteljstvo zaista jesu ozbiljna vrijednost za novac. Evo krajnje plastičnog primjera: Tunaholic u centru Poreča blizu čuvene i iznimno vrijedne Eufrazijeve bazilike, prodaje svoj najskuplji burger s cijelim steakom tune za 55 kuna. Toliko smo lani platili jednu Coronu u jednom lošem kafiću na Stradunu.
I osmo, istarski turizam u nekim se svojim elementima temelji na individualnom, krajnje osobnom pristupu gostu. Takav pristup stvara lojalnost. Karakterističan je primjer San Rocco iz Brtonigle, obiteljski hotel koji je u drugoj polovici lipnja radio s više od 90 posto svojih kapaciteta. Istra ima još puno prostora za napredak; potrebno je izgraditi više zaista dobrih hotela, renovirati niz loših, odustati od industrijskog pristupa turizmu i dignuti sve ugostiteljske žanrove na profesionalniju razinu. Ali i sadašnja Istra spada među nekoliko najprofiliranijih turističkih područja u ovom dijelu Europe.
