KULT NE ZABORAVLJA U hrvatskim se restoranima do 2009. godine okretao jako, jako velik novac

Razdoblje od 2003. do 2009, bilo je financijski najuspješnije u povijesti hrvatskog ugostiteljstva. Tim godinama samo donekle mogu parirati posljednje četiri, prije 2020. ali isključivo na pojedinim jadranskim destinacijama poput Dubrovnika, Kornata ili nekih lokala na Hvaru.

Između 2003. godine kad smo zabilježili rast BDP a od danas nevjerojatnih 5,3 posto, do žestokog udara Velike krize krajem 2008. godine, u hrvatskim se restoranima i hotelima trošila prilično ekscentrična količina novca za zemlju koja je relativno siromašna i koja još nije bila ušla u Europsku Uniju. Zagrebački, ali ni istarski ni kvarnerski restorani nikada kasnije nisu dosegli tu razinu potrošnje. Umjesto da komentiramo, podsjetit ćemo se niz istinitih događaja, koji su karakterizirali ondašnji duh vremena.

1. Roštiljarne su držale i prodavale Dom Perignon

Usprkos tome što Perignon ni u jednom svijetu ne ide uz ćevape, zagrebačke Gladne oči na vinskoj su karti ponosno isticale Dom Perignon

2. Cijela godišnja alokacija Cristala nije bila dovoljna za potrebe hrvatskih restorana

Premda je obitelj Dusper uredno uvozila Roedererov Cristal koji je skuplji od Perignona, Cristala u ono vrijeme u Hrvatskoj naprosto nije bilo dovoljno. Jedan nam je dubrovački restorater pričao kako desetke boca Cristal Rosea mora nabavljati po raznim duty free dućanima, jer legalno dostupnu kvotu proda za mjesec dana.

3. Prvih pet bordeauxa došli su na niz domaćih vinskih karti

Marcellino, Nautika,Gil’s, dubrovački Bellevue, Zinfandel s i još nekoliko restorana na kartama su uredno držali Lafite, Latour, Haut Brion, Margaux i Mouton. Pojedini su restorani, uključujući Baltazar i Dubravkin put, imali i pokoju bocu Petrusa. Ovdje govorimo o buteljkama koje su se prodavale za tisuću do pet ili više tisuća eura. I zaista su se prodavale.

4. Restorani su se napunili jelima od jastoga i hlapova

Samo na zagrebačkoj Novoj Vesi dva su susjedna restorana, Baltazar i ondašnja ekspozitura Bita Šare, redovito držali žive velike rakove. Mnogi drugi restorani imali su jela na svojim kartama, a jeda šarmantna krčma na Gornjem gradu bila je ugradila akvarij za jastoge u svoj šank. Takenoko je Zagrebu predstavio black cod, koji je koštao dva i pol outa više od idućeg najskupljeg jela u prvom hrvatskom japanskom restoranu. I nikad ga nije bilo dovoljno.

5. Najbolji konjak na svijetu pridavao se u voćarni u Teslinoj

Delamain je vjerojatno najbolji šire dostupni konjak na svijetu. Delamain je prije petnaestak godina bio toliko popularan, da se prodavao u Žitnjakovoj voćarni na uglu Tesline i Gajeve, gdje se danas nalazi Good Food.Delamain Pale and Dry i Vesper stajali su na najvišoj polici, u društvu šibenske lozovače, iznad glavica kupusa i zelene salate.

6. Ozbiljni šampanjci postali su javno dobro

Niz srednjih restorana i kafića u Hrvatskoj rutinski su točili na čaše vrlo ozbiljne šampanjce, poput Bollingera i Ruinarta. Danas je to privilegij fine dining restorana

7. Visoka koncentracija vrhunskih restorana koji su dobro zarađivali

Između 2003. i 2009. izvrsno su radili restorani visoke kuhinje poput Valsabbiona, Marcellina i Zinfandela; afirmirali su se Monte, Mano i Takenoko; Plavi podrum dvaput je uvršten u prvih 100 na  World’s 50 Best Restaurants, a u Baltazaru se nije moglo večerati bez rezervacije.